Prvo je Narodna biblioteka „Branko Ćopić“ iz Broda javno pozvala na prikupljanje sredstava za izradu skulpture pjesniku Dušku Trifunoviću, kao trajni spomenik njegovom umjetničkom naslijeđu. Organizatori akcije iz „jedne male ustanove“, siromašne biblioteke bez žiro računa u banci i bez para, zavapili su da im za izradu spomenika nedostaje 15.000 KM. Pozvali su sve koji mogu da pomognu u prikupljanju sredstava za izgradnju spomenika putem dobrovoljnih javnih donacija i priloga građana, prijatelja i pjesnikove rodbine.
Na ovu objavu uslijedile su javne reakcije, koje su pokazale žalosno stanje naše aktuelne kulturne žabokrečine u kojoj se svi skupa batrgamo. Čestiti narod, pisci i pjesnikovi prijatelji iskazali su bijes prema vlasti, što se na ovaj način prose pare ali i otvorenu podršku za pomoć podizanja spomenika velikom pjesniku. Među njima je bio i jedan poznati opozicioni političar, koji je rekao da je sramota jednom od najpoznatijih spskih i jugoslovenskih pjesnika prikupljati sredstva za spomenik kroz donacije i dobrovoljne priloge, već kako Bog zapovjeda javna sredstva institucija države, kao što veliki pjesnik i zaslužuje.
Na loš glas o ovoj javnoj lakrdiji promptno je reagovala Vlada RS, koja je saopštla da je Ministarstvo kulture još prošle godine planiralo 10.000 KM, baš za decentralizovane kulturne prenamjene. Nakon ovakve revnosti i hitne sadake, više nije jasno jesu li obezbjeđena sva nedostajuća sredstva ili fali još para.?
Sve se brže bolje utišalo i smirilo uz prijeteću poruku upućenu javnosti, da se ova tema ne politizuje. Javni oglas biblioteke naslovljen je: „Poziv za podršku – izrada skulpture brodskom pjesniku Dušku Trifunoviću“. Napisati u javnom pozivu za spomenik „brodskom pjesniku“ Dušku Trifunoviću, ne samo da je izraz krajnje nepismenosti, neznanja i malicioznosti, da ne kažem nepoštovanja, nego i svemirske gluposti. Kao kad bi smo moga zemljaka, Branka Ćopića, čuvenog književnog gorostasa iz Hašana kod Bosanske Krupe, nazvali „krupskim piscem“.
Duško Trifunović nije zavičajni, lokalni i regionalni pjesnik, već nacionalna veličina svjetskog formata, baš onako kako kaže anegdotska izjava onog nepoznatog muzičkog urednika iz Londona, kada je „Bijelo dugme“ snimalo svoj antologjski album sa njegovm pjesmama. I čuđenje istog, što čovjek koji im piše tako dobre pjesme nije svjetski poznata faca i bogataš.
U našem opštem odnosu prema pjesniku ima podosta javnog licemjerja i političkog mešetarenja. Kada je u Brodu na vlasti opozicija iz SDS-a, onda je manifestacija posvećena našem pjesniku, lokalna i opštinska, ili je nema, a od kada je od prije dvije godine na vlasti nova vladajuća koalicija, onda je republčka i otvara je ministar kulture lično. Kada je 2024. godine načelnik iz SNSD-a, preuzeo vlast u ovoj opštini, već sljedeće 2025. godine, gle čuda, održani su prvi put „Dani Duška Trifunovića“ u Brodu. Pa sada imamo dvije manifestacije istog naziva, jednu u Brodu i drugu u Palama. Kad su oni drugi na vlasti onda nema nijedne manifestacije,a kada su na vlasti naši, onda imaju dvije. Decentralizovano, nema šta! Ne treba zaboraviti da su ove godine opšti parlamentarni izbori, pa će na jesen, baš u te predizborne dane biti otvorena ovogodišnja pjesnička manifstacija i ako Bog, CIK i birači daju i novi spomenik poznatom pjesniku. Sve to govori o postojanju stranačkih politika ali i o temeljnom odsustvu kulturne politike u našem društvu i državotvornom entitetu.
Najgore što se može desiti jednom pjesniku i umjetniku, je da se nađe u kaljuži dnevne politike, prljave stranačke borbe i postane žrtva zakulisnih igara između vlasti i opozicije. U realativno kratkoj kulturnoj istoriji Republike Srpske, bili smo svjedoci čestih stranačkih političkih sporenja i javnih polemika oko značajnih kulturnih manifestacija posvećenih našim najvećim stvaraocima, od „Dučićevih večeri poezije“, „Kočićevog zbora“, „Ćopićevih staza djetinjstva“, „Dana Duška Trifunovića“ i drugih. Ovakvim odnosom prema svojim književnim velikanima Srbi u BiH potpuno urušavaju i gube svoju identitetsku osnovu unutar šarolikog nacionalno kulturnog mozaika BiH, ali i svoju specifičnu posebnost, unutar integralnog srpskog nacionalnog korpusa na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
Pjesnik je sumnjivo lice
Ne bi to bilo prvi put da smo se ogriješili o svog pjesnika. Bilo je toga i ranije i biće ih ubuduće. Crv sumnje prema Dušku Trifunoviću vuče se još od devedesetih godina, predratnih i ratnih dana, od onoga trenutka kada je ostao kao i još mnogi drugi poznati Srbi u ratnom Sarajevu. Kad se nije odazvao na poziv i gorljivo pridružio političkoj ekipi oko Radovana Karadžića i vladajuće SDS. Svojevremeno je jedan ovdašnji novinar direktno javno prozvao i optužio nekoliko istaknutih Srba iz Sarajeva, među njima i Duška Trifunovića, za opstrukciju i dezerterstvo nacionalne ideje, zato što se nisu stavili u službu vlasti RS. Za takve Duško Trifunovič je bio i ostao previše sarajevski a premalo srpski.
Naš poznati pravnik i sudija, Branko Perić, uz to pisac i publicista priredio je dvije knjige o ovom pjesniku: Duško Trifunović, Pjesme i razgovori“, (2002), „Tvoj nas stih uzdiže: Posthumno o Dušku Trifunoviću“ (2023) a pripremio je za štampu i treću, izbor tekstova o pjesniku i njegovom djelu. Sve ove knjige su plod dugogodišnjeg poznanstva, prijateljstva i povjerenja između autora i pjesnika Duška Trifunovića. Na promociji njegove knjige o Dušku Trifunoviću u Istočnom Sarajevu i Banjaluci, začudo među prisutnim medijima nije bilo kamera i novinara javnog servisa RTRS, niti takozvanih državnih medija, što možda nije izraz nepovjerenja prema poznatom pjesniku, ali svakako prema priređivaču i autoru knjige jeste. Što mu na kraju dođe na isto.
Olako prihvaćena i raširena ne/kultura isključivanja i ostrakovanja ideološki i politički nepoželjnih pojedinaca iz javnog i kulturnog života zadobiila je stanje normalnosti i održala se u našem društvu svo ovo vrijeme. Pored toga što spada u najbolje poznavaoce života i pjesničkog rada Duška Trifunovića, scenarista Saša Berendika i režiser Branko Lazić, autorski dvojac dokumentarnog filma o pjesniku „Život je maskembal“, u produkciji RTRS iz 2024. godine, nisu našli za shodno da konsultuju ovog publicistu u svom filmu, što je njihovo pravo, ali to govori da se itekako prate i oponašaju politički znakovi pored puta.
Svi se sjećamo trakavice oko izgradnje rodne kuće Branka Čopića u Hašanima u Krupi na Uni, jednog od najvećih srpskih i jugoslovenskih pisaca s ove strane Drine, i blamaže oko moljakanja za finansijska sredstva za njeno dovršenje na kraju kod ambasade bratskog Azerbejdžana. Oni upućeniji pamte, što otvorene što prikrivene difamacije ovog velikog pisca od strane nadobudnih srpskih nacionalista, zbog njegovog partizanstva i lijeve komunističke prošlosti.
Glavni junak jedne književnosti
Duško Tifunović napisao je pjesmu „Glavni junak jedne knjige“ za rok grupu „Bijelo dugme“, u kojoj postoje i ovi stihovi: „Glavni junak jedne knjige došao mi da se žali: „Divno biješe glavni biti dok me nisu pročitali, saznali su moje mane, moje tajne, moje tuge, pokidali neke strane i pošli da traže druge.“U njoj kao da je samoironijski personifikovao svoju pjesničku sudbinu. Pjesma je parabola i kratka alegorijska skaska o čovjekovoj veličini i prolaznosti, na koju mora biti spreman svaki ljudski stvor u ovoj našoj balkanskoj promaja kulturi. Očigledno nije nimalo lako biti glavni junak jedne periferne i zapuštene književnosti i obesmišljene kulturne politike.
Da ipak, nije sve tako crno, pokazuju združeni napori vrijednih i anonimnih ljudi, pogurani drugim nepoznatim silama, koji se ne mire sa letargijom.
Poslije smrti Duška Trifunovića 2006. godine, izašlo je šest reizdanja njegovih knjiga i deset knjiga drugih autora posvećenih njegovom pjesničkom stvaralaštvu. Poezija Duška Trifunovića od 2021. godine zvanično je uvrštena u program lektire za osmi razred osnovnih škola u Republici Srpskoj.Miloš Zubac, književnik i muzičar, odbranio je doktorsku disertaciju i napisao prvu akademsku studiju na temu „Poetika Duška Trifunovića“, na Odsjeku za srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, 2011. godine.
Centar za kulturu Pale organzuje književnu manifestaciju „Dani Duška Trifunovića“, koja okuplja pjesnike iz Republike Srpske, Srbije i Crne Gore. Posljednja, devetnaesta manifestacija po redu održana je 2025. godine. Prije nekoliko godina ustanovljena je i književna nagrada koja nosi ime ovog velikog pjesnika. Nagradu dodjeljuje Centar za kulturu Pale, za afirmaciju srpske kulture i književnosti svake godine povodom manifestacije „Dani Duška Trifunovića“. Dvoje režisera, Gordana Lasković i Filip Marinković, režirali su 2023. godine dokumentarni film o Dušku Trifunoviću pod naslovom “Pamtite me po pesmama mojim“.
Na devedesetu godišnjicu pjesnikovog rođenja, režiserka Milica Kulić, snimila je dokumentarni film „Duško Trifunović – pesnik cele naše muzike“, koji je prvi put emitovan u televizijskoj emisiji RTS „OKO magazin“, 15. septembra 2023. godine. Saša Berendika, scenarista i Branko Lazić, režiser uradili su dokumentarni film „Život je maskembal“, u produkciji RTRS, 2024. godina. Redakcija kulturno-umjetničkog programa Radio televizije Republike Srpske (RTRS), napravila je televizijsku emisiju Kabare „Časna dokolica“, kao omaž izmaštanoj kafani prema poeziji Duška Trifunovića, u kojoj mladi autori i njihovi gosti govore poeziju, sviraju i pjevaju. Glumac iz Istočnog Sarajeva Milan Dimić, režirao je 2019. godine monodramu „Ima neka tajna veza“, koja je urađena prema pjesmama, citatima, izjavama i intervjuima Duška Trifunovića.
Muzičar Narcis Vučina objavio je 2017. godine album „Sudbonosni dječaci“, s podnaslovom: „Poezija i šansona“, koji predstavlja muzički omaž pjesniku Dušku Trifunoviću. Na albumu se nalazi 27 pjesma, od kojih su polovina poznate pjesme Duška Trifunovića, koje je komponovao i otpjevao Narcis Vučina, a druga polovina su pjesme i tekstovi Duška Trifunovića, koje govori glumac Zijah Sokolović.
U rodnom mjestu Sjekovac, kod Broda u Republici Srpskoj, postoji ulica Duška Trifunovića, koja čuva uspomenu na velikog pjesnika. U Brodu šetalište uz rijeku Savu nosi ime Duška Trifunovića. U Republici Srpskoj ulice Duška Trifunovića postoje još u Banjaluci i Prnajvoru. U Srbiji ime Duška Trifunovića nose ulice u Beogradu, Novom Sadu, Apatinu, Vrbasu i Zrenjaninu.U rodnom Brodu postoji Kulturno-umjetničko društvo „Duško Trifunović“ (KUD), koje na ovaj način čuva uspomenu na svog sugrađanina. O popularnosti ovog pjesnika kod urbane omladine govore brojni murali, izrađeni njemu u čast,u nekoliko gradova, od njegovog rodnog Broda preko Banjaluke do Apatina, Sremskih Karlovaca, Novog Sada i Beograda.
Pjesnik naših života
Kad nam se učini da je Duško Trifunović danas pomalo zaboravljen od nacionalnih i državnih književnosti i zvaničnih kulturnih institucija i akademskih ustanova RS i BiH, potrebno je pogledati nove tehnologije i medije. Njegovo ime i pjesničko djelo ponovo je oživjelo u internet prostoru i beskonačnoj sajber galaksiji, kao jasan znak njegove nove književne reafirmacije i vrednovanja.
Pjesnik je postao zvijezda instagrama, tik – toka, fejsbuka, jutjuba i drugih masovnih društvenih mreža. Poezija Duška Trifunovićeva živi danas među mladima, što se vidi pregledom objava njegovih citata, pjevanih pjesama i poezije na internetu i društvenim mrežama. Bogomir Mijatović, muzički urednik i novinar na RTV Novi Sad, istražio je, sakupio i objavio u svojoj knjizi, 301 pjesmu pjevane poezije Duška Trifunovića, koje su komponovali poznati muzičari, po čemu je ovaj pjesnik vjerovatno najproduktivniji tekstopisac u svijetu. Na taj način Duško Trifunović je upisan u globalnu Ginisovu knjigu svekolikog pamćenja čovječanstva.
Pjesnici su „čuđenje u svijetu“. Oni nisu od ovog svijeta. Šta bi svijet bez svojih pjesnika? Pjesnicima ne trebaju spomenici. Njihovi spomenici su njihova besmrtna djela. Spomenici pjesnicima trebaju nama. Nesavršenim ljudskim stvorenjima sklonim zaboravu i sitnim kalkulacijama. Kao podsjetnici na svijet i vrijeme koje su opjevali naši pjesnici. Mi postojimo zajedno sa njima. Francuzi su najljepši spomenik u Parizu podigli Li Pou, kineskom pjesniku iz osmog vijeka, koji se prema legendi utopio u rijeci Jangce, jedne noći dok je pijan pokušavao zagrliti odsjaj Mjeseca u vodi. I nazvali ga Velikom pijanom pjesniku. Zato Francuska i Kina mogu propasti ali poezija ne može.
Duško Trifunović je bio pjesnički „slobodni nomad“ u svakom smislu te riječi. Zato je uporno izbjegavao svako ograđivanje i zatvaranje u uske okvire, pa je tako u vremenu grubih svrstavanja i razdvajanja postao „svačiji i ničiji“.
