Ova, Božićna želja nekadašnjeg borca Dragoljuba Milosavca iz Mravice kod Prnjavora, nepovratno je okrenula njegov svijet. A njegov svijet, priča i uopšte život, živo je svjedočanstvo o tome da za živog čovjeka granica mogućeg i nemogućeg ne postoji.
Za samo dvadesetak dana, koliko je prošlo, od kada je naglas rekao svoju jedinu želju, prvo je dobio skuter, a onda i ono što je zaista poželio – invalidska kolica. Gotovo nevjerovatno. Njegovu skromnost prepoznali su dobri ljudi, a prije svih, njegovi saborci, ratni drugovi, vjerni prijatelji, okupljeni oko akcije “Borci za borce“, koja je prije sedam godina zaživjela u gradu na Ukrini.
Teško je, ali šta je čovjek bez borbe, nade i vjere da još postoje dobri i humani ljudi !? To pitanje sebi ne postavlja ovaj čovjek, kojeg je život, nažalost, prikovao za krevet. Skroman i veliki optimista, kakav je oduvijek bio, na sve nedaće kratko kaže – a šta da je, ne daj Bože gore. Koliko skromnosti, iako dane i dane provodi baš ovako. Kako smo bili prisutni tada, kada je poželio želju, tako smo i sada, kada mu se želja ostvarila.
A kako Dragoljub živi!? Voli da piše pjesme. Na taj način sve svoje emocije prenese na papir i olakša svojoj duši. Najveća pomoć dolazi od njegovih najbližih. Bez njih kaže, ne bi mogao. Prije skoro četiri godine, sredinom oktobra 2020. godine, nažalost ostao je bez mogućnosti kretanja, iako je i ranije teško hodao.
A optimizam Dragoljuba i danas održava. U njegovom životu nema crnih nijansi. Skromnost je vrlina kojom odiše. To su vidjeli i njegovi borci. Većina koordinatora posjetila ga je, prilikom uručivanja invalidskih kolica i razgovarala sa ovim borcem, koji ne dopušta da ga pokoloba teško breme života.
Pa iako smo navikli da poklone dobijamo za rođendan, Mladen je to malo drugačije odradio. Za rođendan je on, zajedno sa svojim saborcima poklanjao, pa je tako Dragoljub, osim kolica, dobio i frižider.
Život ovog borca uopšte nije mazio. Odbrambeno-otadžbinski rat, uzeo mu je, nažalost brata. Brata koji ga je molio da on ne ide u rat. Ali Dragoljub nije mario. Kako brat da mu ratuje, a on da sjedi mirno!? Mira tu kaže ne bi bilo. Molio ga je da čuva njegovu porodicu, djecu, ali Dragoljuba je nešto vuklo za odbranu srpskog naroda. Vuklo do te mjere da je jedva izvukao živu glavu. I danas je tu, gdje jeste. Ali i to je život.
I tako je Dragoljub, uprkos svemu otišao u rat. A šta ga je sve zadesilo, tako detaljno objašnjava da pred očima imamo najjasniju sliku ratnih razaranja.
Nikada nije bježao sa ratišta. Ne zna kaže kako bi živio sa tim, da je pobjegao, a njegov rod dao ono najvrednije. Vjeruje da su ti tamo, ti rovovi, doprinjeli da ostane bez pokreta. Jer, vlaga, kiša, snijeg, sunce, sve su to donosili dani i dani. Neko na neki način od tada nosi svoju boljku. On svoju boljku nosi sa Vozućkog ratišta, mjesta gdje je uoči velikog pravoslavnog praznika Ivanjdana, ratne 1994. godine i ranjen.
Ne samo što je preživio, nego i dan-danas preživljava. Dan, noć, mjesec, godinu. Ali zahvaljujući dobrim ljudima, koji čuju i osjećaju vapaj onih koji i ne mogu mnogo toga da urade, Dragoljub je danas, i sa svim nedaćama, ipak srećan. I skroman. I prije svega ponosan.
/TV K3/
