Prije 110 godina u Hašanima kod Bosanske Krupe rodio se Branko Ćopić, jedan od najvećih srpskih, bosansko-hercegovačkih i jugoslovenskih pisaca. Gorostas iz Hašana. Maštar sljezove boje. Pjesnik ognjenog rađanja domovine. Hroničar velike partizanije. Prorok revolucije. Svjedok jednog ratnog pokoljenja. Tumač bosonogog djetinjstva. Šaptač ispod zmajevih krila. Kovač zlatne bajke o ljudima. Sjetni veseljak. Vedri mjesečar. Vitez tužnog lika. Bronzani stražar tuge. Orao koji je rano poletio i prerano odletio. Razigrani fantast. Šaman vječnog i beskrajnog Kosmosa. Stari nevjernik i nesmireni ratnik proljeća. Gorki medar života. Vjerovjesnik nasmijanih zora i sumornih sutona. Delija sa Bihaća. Glasnik gluvog baruta. Prolomnik i prelomnik. Sin Grmeča. Baštovan narodnog jezika. Čuvar zavičaja Bosanske Krajine, zemlje čuda na granici svjetova. Bjegunac Osme ofanzive. Jeretik golubijeg srca. Prvoborac. Komunista. Partizan. Humanista. Pisac i pjesnik. Najveći.
Branko Ćopić 1941. godine odlazi u partizane i tamo ostaje sve do oslobođenja, boreći se s puškom u ruci i radeći u kulturno-prosvjetnom sektoru pri partizanskim jedinicama. Bio je ratni dopisnik “Borbe” za Petu krajišku diviziju. U toku Drugog svjetskog rata bio je borac Pete krajiške divizije, rame uz rame sa najmlađim generalom, komandatom Pete divizije, potonjim narodnim herojem Jugoslavije, Slavkom Rodićem. Narodno-oslobodilačka borba će tako postati važan literarni izvor Ćopićevog ondašnjeg i kasnijeg književnog stvaralaštva. Kada je napisao pjesmu „Omladinka Mara“ 1943. godine prvi put se potpisao „Branko Ćopić partizan“ i tako je nastavio do kraja rata. Pisao je namjenske pjesme, skečeve i kratke pozorišne komade za improvzovane ratne priredbe koje su izvodile omladinske pozorišne družine širom slobodne partizanske teritorije i potpunog oslobođenja zemlje od fašističkih okupatora. Ti kratki namjenski tekstovi nazivani su raporti i objavljivani su u pojednim ratnim štampanim listovima ili ručno pisanim jednokratnim novinama za pripadnike narodno-oslobodilačke vojske.
Poznata je Brankova velika ljubav prema Rusiji i ruskom narodu, koju zajedno dijele njegovi književni junaci i on sam kao njihov autor. Ovdje, u Moskvi, iz koje ovo pišem, nailazim na mnoge zaostale tragove Ćopićevih veza sa ondašnjim SSSR, Rusijom i ruskim narodom. Povodom 40 godišnice formiranja Crvene armije odnosno Sovjetske vojske kako se tada zvala, najpoznatije književne novine u SSSR, “Literaturnaja gazjeta”, list Saveza pisaca SSSR, 1958. godine, objavile su poseban prilog pod naslovom Oslobodioci, u kome se nalaze prigodni tekstovi njihovih dopisnika i drugih autora iz Beograda, Praga i Varšave, o vojsci koja je donijela oslobođenje narodima Evrope. Tako “Literaturanja gazeta” u broju 23 (3834), od 22. februara 1958. godine donosi članak Branka Ćopća pod naslovom “Naša braća”, o zahvalnosti zajedničkoj borbi jugoslovenskih partizana i Crvene armije u oslobođenju svojih zemalja i cijele Evrope od fašizma. Članak Branka Ćopića donosimo u prevodu Eldina Karabegovića, sa ruskog jezika.
NAŠA BRAĆA
Okrećući se mojim ranim školskim godinama, prisjećam se naših razgovora o Crvenoj armiji. Dešavalo se ovako: jedan od starijih srednjoškolaca okupljao je nas mlađe školarce, većinu djece iz sela, i počeo pričati sve što je čuo i pročitao o Crvenoj armiji. U tim pričama bilo je mnogo iskrenog entuzijazma, mladalačke radosti i zaista dječijeg pretjerivanja. Nekada davno, romantični plamen naše mašte zapalile su priče o narodnim junacima Marku Kraljeviću i Milošu Obiliću. U to vrijeme, Crvena armija, živa legenda, postala je predmet našeg divljenja. Ova vojska je bila daleko od nas, a istovremeno nam je bila veoma bliska.
Nas, jugoslovenske momke, možda nas neki sovjetski mladić jedva razumije. On je svaki dan viđao svoju rođenu Crvenu armiju, sastajao se sa njenim vojnicima i komandantima. A mi, mali Jugosloveni, samo smo sanjali o ovoj moćnoj dalekoj vojsci – ovom vječnom, blistavom maču istine i pravde, nadi i podršci svih potlačenih. Za nas je Crvena armija bila bajka, živa i puna života, nepobjedivi heroj iz drevnih legendi, ispunjeni san porobljenih.
Godinama smo u duši nosili takvu ideju o Crvenoj armiji, šaptali i tajno razgovarali jedni s drugima – i bilo je lakše podnijeti teror i progon, jer smo znali da u svijetu postoji i jača veliki branilac ugroženih. Kada je jednog dana brutalni hitlerovski militarizam napao moju domovinu i, zajedno s izdajnicima unutar nje, počeo ubijati, razbijati, paliti, oči cijelog našeg naroda bile su usmjerene prema istoku, gdje se nalazila velika vojska velike porodice sovjetskih naroda. Sada je jedini spasilac čovječanstva, koje je ugroženo, ujediniće se i voditi sve slobodoljubive snage svijeta! – to je ono što je svaki pošteni Jugosloven mislio i osjećao.
Ubrzo smo saznali da su iste fašističke divizije, naoružane do zuba, krenule u borbu protiv Sovjetskog Saveza. Bili smo sigurni da će tamo pronaći svoj grob: nosioci uništenja i smrti išli su ka neizbježnoj smrti.
Naš narod se pobunio. Borili smo se u izuzetno teškim uslovima, ali s entuzijazmom i stalnim optimizmom. Znali smo da marširamo rame uz rame sa našim velikim i najodanijim saveznikom. Naši heroji su umrli s imenom Crvene armije na usnama. U bitkama i pohodima sanjali smo o Crvenoj armiji, čekali dan kada ćemo je moći vidjeti.
Dobro se sjećam tog zimskog dana početkom 1944. godine, kada sam, zajedno sa generalom Slavkom Rodićem, požurio u Medeno Polje, blizu Bosanskog Petrovca, da se sastanemo sa vojnom misijom Sovjetskog Saveza. Bili smo veoma uzbuđeni. Na našoj zemlji, na teritoriji oslobođenoj od strane partizana, prvi put biće noga sovjetskog vojnika – našeg prijatelja i brata.
Tiho sam gledao u olovno zimsko nebo, čekajući ostvarenje svog dječijeg sna – susret sa sovjetskim vojnicima. Kada su se avioni i jedrilice pojavili iznad snijegom prekrivenog Medenog Polja i prvi višebojni padobrani su se otvorili na nebu, počeli smo oduševljeno vikati, smijati se i plakati u isto vrijeme.
Evo ih – naša braća!
Trčali smo kroz snijeg da nas sretnu i počeli se čvrsto grliti, kao stari saborci. Bio je to sastanak braće i ratnika, boraca za zajednički i plemeniti cilj cijelog čovječanstva.
Zatim smo sjeli u seljačku kuću i zajedno jeli crni hljeb naših gostoljubivih domaćina. A taj hljeb, dobiven radom i znojem, simbolično nas je ujedinio. Borili smo se da zaštitimo naš mukotrpni hljeb od stranih osvajača i robovlasnika.
Prošlo je mnogo vremena od tog uzbudljivog dana, ali nikada neću zaboraviti taj prvi susret sa slavnom Vojskom slobode.
… U oktobru 1944., tokom oslobođenja Beograda, imao sam priliku vidjeti Sovjetsku armiju, sada u borbi – nepobjedivu, nezaustavljivu, neustrašivu.
Beograd je simbol slobode, otpornosti i borbe naroda Jugoslavije, našeg ponosa. U tim oktobarskim danima, sa suzama radosnicama u očima, gledao sam kako vojnici Sovjetske armije i naši vojnici, jednu za drugom oslobađaju ulice mog glavnog grada. Vatra gardijskih minobacača, artiljerije i tenkova našeg saveznika i brata oborila je neprijatelja.
Na ulicama voljenog grada moje mladosti, u kojem sam napisao svoje prve knjige, imao sam priliku vidjeti kako mladi sovjetski vojnici bivaju ubijeni. I zakleo sam se da ih nikada neću zaboraviti. Neću ih zaboraviti, jer su herojski pali za slobodu, sreću i bolji život za sve nas. Neću zaboraviti te slavne dane velikog oslobođenja, kada sam vidio moćnu, nepobjedivu, besmrtnu slavu Sovjetske armije.
Danas čestitamo Sovjetskoj armiji povodom 40. godišnjice njenog postojanja, spuštamo glave pred svijetlim žrtvama koje je pretrpjela u borbi za slobodu i sretan život za sve nas, želimo joj nove uspjehe u plemenitom cilju odbrane slavnih dostignuća Velikog Oktobra.
Branko Ćopić
Jugoslovenski pisac
Beograd, 21. februar.
Ovo je skromni podsjetnik povodom 110. godišnjice piščevog rođenja i 80. godišnjice Pobjede na fašizmom u Drugom svjetskom ratu, odnosno u Velikom otadžbinskom ratu, kako u Rusiji nazivaju ovo mitsko vrijeme pobjedničke slave i teško izborene slobode.
Autor je publicista
