U XVII vijeku Komenski je postavio temelje razredno – predmetnom – časovnom sistemu koji je i danas dominantan u školskom sistemu. Kada je u pitanju nastavni proces i dalje se radi pretežno frontalno sa djecom, čas traje 45 minuta kao da je to i dalje prava vremeska mjera za jednu nastavnu jedinicu. Nažalost, osim projektora u učionici sve je isto kao i kod Komenskog, sjedimo u potiljak jedni drugima i fokusirano gledamo u nastavnika satima.
I dalje se radi onako kako nama odgovara, ali ne i djeci. Zapravo radimo onako kao i prije više stotina godina, kao da se ništa ne mijenja. Ustvari sve se mjenja, ali i škola se mora mjenjati. Djeca sve manje vole školu zbog načina rada, velikih obaveza, stvari koje uče, a koje ih ne zanimaju iili ih ne razumiju. Učimo napamet radi ocjene, a ne radi znanja.
Mentalno zdravlje djece nije kao nekad i sve češći su primjeri poremećaja koncentracije i pažnje. Djeca jednostavno ne mogu da drže pažnju na času nastavnika više od 20-25 minuta. Često primjećujemo kada se vrate iz škole da ne znaju šta imaju za zadaću i da im mnoge stvari nisu jasne. Onda roditelji zovu druge roditelje da se raspitaju šta su im djeca imala za zadaću, a nakon toga zajedno sa djecom satima svakodnevno i rade tu zadaću.
Kada ni roditelji ne znaju kako da djeci pokažu i objasne gradivo onda uzimaju instrukcije drugih učitelja i nastavnika kako bi pomogli djeci. Zašto je to tako i zašto je sve veći broj djece sa ovim problemom!?
Jednostavno djeca imaju strah da podignu ruku i nešto pitaju što ne znaju. Pitaju i dižu ruke samo kad znaju i dobro se pripreme, a kada ne znaju i nije im gradivo jasno – jednostavno ćute. Razlog tome je i činjenica što znaju da će kod kuće to gradivo učiti sa roditeljma ponovo i uz njihovu pomoć to nekako savladati. Učimo djecu pogrešno, jer ih navikavamo da stalno traže pomoć i zavise od drugih. Danas je „out“ ići na dopunsku nastavu ili pitati učiteljicu da ponovi ili pokaže nešto ponovo. Ima sjajnih nastavnika i učitelja koji se trude da to ponove koliko god puta je to potrebno, da bi djeca shvatila, ali i onih koji to rade po automatizmu, uz opravdanje da moramo ići dalje s gradivom i nastavnim planom i nemamo vremena za vraćanje i ponavljanje.
Volio bih da djeca do petog razreda ostanu još jedan čas u školi i da rade zadaću u školi. Barem jedan dio. Da to bude prilika da pitaju učiteljicu ili druga ako im nešto nije jasno, da vide kako to drugi rade, da uče zajedno, da rade neke zajedničke zadatke u grupi. Međutim to je nemoguće, jer se odmah diže galama da škole nemaju prostora dovoljno, da to remeti sve, da nemaju uslova i sl.
Ipak, vratimo se samo na priče pred početak školske godine gdje učiteljice svake godine strepe koliko će biti upisanih prvačića i da li će imati normu, da svi mediji bruje o drastičnom smanjenju broja učenika u školama, da su neke područne škole i pred zatvaranjem i sl. Da uzmemo da je sve problem i da nema rješenja, ali ima, zaista!
Već sam spominjao problem pažnje i koncentracije kod djece. Zašto do petog razreda čas ne bi trajao 40 minuta, a da tih uzetih 5 minuta od svakog časa dobijemo za taj posljednji čas pa da djeca jednostavno ostaju samo 15 minuta duže u školi od ranijeg vremenskog okvira. Znači imali bi pet ili šest časova po 40 minuta, a posljednji čas bi bio za pisanje zadaće.
Da petkom ne dajemo zadaću za vikend, da to bude vikend za djecu, porodicu, odmor. Recimo da taj posljednji čas petkom bude čas za razgovor o prijateljstvu, pozitivnim primjerima, kulturi, sportu, o ljubavi, o temama koje djecu zanimaju.
Djeca bi imala veće samopouzdanje jer bi na tom posljednjem času zapitkivali učiteljicu i tražili pomoć, bila bi samostalnija, učili bi tehnike učenja, radili bi zajedno, tražili pomoć jedni od drugih na času. Međutim, uzalud sve to, jer će se naći opet neki „pametnjaković“ i reći “ma ne može to tako, kako ćemo zvoniti za mali i veliki odmor ovim malim, a kako ovim starijim. Zbunjivaće se djeca!”
