Penzionerka Mira Jovičić iz Srpca već decenijama njeguje umjetnost veza, pretvarajući konac i platno u jedinstvene rukotvorine koje svjedoče o bogatoj tradiciji našeg naroda i vještinama koje se prenose s koljena na koljeno.
Kroz stotine izrađenih motiva, torbi, ukrasnih predmeta, tapiserija i personalizovanih radova, sačuvala je tehnike koje su nekada bile sastavni dio svakodnevnog života, a danas predstavljaju vrijedan dio kulturnog nasljeđa.
Prisjeća se da je iglu u ruke uzela prvi put još 1967. godine i da je već tada počela da veze kao da to radi cijeli život.
“Otac mi je rano preminuo i tih dana sam stalno plakala. Tada nam je u posjetu došla jedna rodica koja je objašnjavala komšinici tehnike vezenja, ali ona nikako nije mogla da shvati. Ja sam slušala sa strane i uzela panama platno u ruke i krenula. One nisu mogle vjerovati da nikada prije to nisam radila”, prisjeća se Mira.
U tom trenutku nije ni slutila da će vez postati njena životna preokupacija. Vremenom je učenje pretvorila u vještinu, a vještinu u umjetnost koju i danas njeguje s istom posvećenošću.
Znanje je sticala kroz stručnu literaturu, strpljivo prateći sve što je moglo unaprijediti njen rad.
“Bila sam pretplaćena na list “Zagrebački vez” koji je izlazio osamdesetih godina i čitala tekstove o vezu i narodnim motivima. Redovno sam kupovala časopise, jer tada nije bilo interneta, to nam je bio jedini način da učimo”, prisjeća se.
Vremenom je izrada veza postala i emotivni prostor kroz koji je čuvala uspomene, ali i prilagođavala stare predmete novim oblicima.
“Nekad popularni gobleni prestali su biti aktuelni, a meni je bilo žao da ih bacim. Onda sam ih počela prepravljati, stavljati na torbe i ukrasne predmete. Niko više ne drži goblene na zidu kao prije, pa sam im dala novu svrhu”, kaže Mira.
U svom radu ima podršku porodice, naročito supruga Arsena, koji je često prvi “kontrolor kvaliteta”.
“Kad završim rad, prvo dam mužu da pogleda. On je bio izviđač u vojsci, ima baš oštro oko. Ako on kaže da je dobro, onda znam da mogu dalje. Nekad primijeti i ono što ja ne vidim, pa se zajedno vraćamo i popravljamo”, kaže uz osmijeh.
Tokom godina učestvovala je na brojnim konkursima i izložbama, a jedan od najznačajnijih trenutaka bio je kada je njen rad nagrađen među velikim brojem učesnika iz cijele bivše Jugoslavije.
“Časopis “Bazar” je raspisao konkurs, bilo je preko hiljadu radova. Moj rad je bio među deset nagrađenih. Dobila sam tranzistor kao nagradu. Žiri je rekao da izgleda kao da je utkan u tkaninu, a ne naknadno vezen. To mi je ostalo u sjećanju kao velika čast”, prisjeća se.
Od mnogih radova izdvaja još i nagradu za maskotu Vučka, kojeg je izvezla 1984. godine povodom Olimpijskih igara, a priznanje joj je stiglo od Olimpijskog komiteta BiH. Nagrađena je i lani na manifestaciji “Sveti Sava, moja slava” u Vukosavlju, gdje je dobila diplomu.
Posebno mjesto u njenom opusu zauzima i velika tapiserija, na kojoj je radila mjesecima, sa desetinama hiljada sitnih čvorova.
“To je bio ogroman posao, 120 sa 80 centimetara, oko 66 hiljada čvorova. Radila sam dugo, polako, bez žurbe. Kad završite takav rad, imate osjećaj kao da ste ostavili dio sebe u njemu”, kaže Mira.
Danas je i dalje aktivna u radu i prenošenju znanja mlađima. Članica je Udruženja žena Srbac, gdje učestvuje u projektima očuvanja tradicije.
“Držim radionice, učim druge kako se radi vez. Radimo i vjenčanice sa motivima zmijanjskog veza, koje će biti izložene na proslavi Dana i krsne slave opštine Srbac. Biće šest vjenčanica i djevojke će ih poslije moći iznajmiti za svoje svadbe. Lijepo je kad vidite da mladi to prihvataju i uče, jer onda znate da se tradicija neće izgubiti”, kaže ona.
Anegdota
Mira često radi personalizovane radove, naročito imena po želji tehnikom veza.
“Jednom mi je došla žena koja je tražila da izvezem ime djeteta po imenu Arsenije. Pošto se moj muž zove Arsen, ja sam greškom uradila vez sa njegovim imenom. Poslala sam kćerki u Beograd sliku rada, a ona je prokomentarisala kako sam lijepo izvezla “tatino ime”. Tada sam shvatila da sam pogriješila i dodala na rad još tri slova”, prisjeća se Mira.
