Zna se desiti da ikona proplače, da iz očiju sveca potekne miro (poseban miris koji se koristi u crkvama) pa čak i da potekne i krv.
Ponekad se desi i da crkvena zvona sama počnu zvoniti, da se u hramu zateknu upaljena kandila ili da vrata na oltaru budu otvorena, a da crkvenjak prethodno sa sigurnošću zna da je zaključao hram i da su kandila bila pogašena a vrata zatvorena.
Ovakve pojave su znak Božiji, poruka i opomena ljudima da promjene svoj život, da umjesto lošeg izaberu dobro, umjesto laži istinu, umjesto svađe mir, umjesto ljutnje opraštanje, umjesto mržnje ljubav, umjesto smrti život, a Bog je Put, Istina i Život. Upravo nam to Bog i poručuje ovim nesvakidašnjim pojavama.
Ove pojave uglavnom se dešavaju u vrijeme velikih nevolja, krize morala i sunovrata duhovnih vrijednosti naroda. Bog ljudima u teškim trenucima na ovaj način daje utjehu i uliva nadu i vjeru da nije ostavio svoj narod i one koji se uzdaju u Njega. Međutim, ove pojave često znaju biti predmet zloupotreba gdje pojedinci željni pažnje pokušaju da obmanu mase. Mnogo je takvih primjera. Sjetimo se samo Međugorija u Hercegovini, gdje se prije par godina ispostavilo da su mase ljudi obmanute što je i sam papa priznao.
Sa druge strane u manastiru Studenica iz moštiju Svetog Simeona Mirotočivog preko 800 godina teče Sveto Miro, a u manastiru Ostrog skoro 400 godina mnogi nalaze izlječenje od najtežih oblika bolesti, a na ostrvu Egina u manastiru Svetog Nektarija Eginskog mnogi su se izlječili od raznih oblika karcinoma. O tome postoji i film “Bog ima zadnju reč”.
Ono što je vrlo važno je da ljudi shvate da ne moraju da idu na „kraj svijeta“ da bi našli iscjeljenje i ozdravljenje. Gospod Isus Hristos je prisutan na svakoj Svetoj Liturgiji. Dakle, ono što tražimo možemo naći u svojoj parohiji, u svojoj matičnoj Crkvi kojoj pripadamo. Hristos je isti i u Jerusalimu i na Svetoj Gori i u Laktašima ili u bilo kojem mjestu na ovom svijetu gdje se služi Sveta Liturgija. Neprolazna hrana je Sveto Pričešće, ona je najveći lijek. A pričestiti se možemo na svakoj Svetoj Liturgiji. Postoje ljudi koji spas i ozdravljenje traže hodajući po raznim manastirima ili mjestima za koja su čuli da se tamo desilo neko čudo. Mnoga od tih čuda su sumnjiva, a neka sigurno lažna i mnogi ljudi su prevareni.
Neki vjernici misle da su bolji od svoga sveštenika i od parohije kojoj pripadaju pa idu po manastirima ili nekim radikalnijim zajednicama, čak i sektama kao što su kod nas artemijevci. Međutim, oni time samo pokazujun da nemaju dovoljno smirenja. Bog upravo od nas traži da se naoružamo smirenjem i ljubavlju i da zajedno sa svojim parohom i ljudima oko nas gradimo crkvenu i liturgijsku zajednicu. Crkva upravo i jeste zajednica ljudi i Boga. Svi koji su kršteni su članovi Crkve. Svi imamo i vrline i mane, a upravo trpeći mane jedni drugih mi se spasavamo. Ako mislimo da smo bolji od drugih i da je naša parohija nas nedostojnma to je veliki korak ka ka našoj ličnoj i duhovnoj propasti.
U porodici muž i žena se vole, a voljeti nekoga znači prihvatiti i trpiti njegovu manu i na jedan neposredan i nenametljiv način pokušati tu manu sa svojim partnerom ispraviti. Isto je i u Crkvi, jer Crkva zapravo i jeste jedna velika porodica. Mi treba da trpimo jedni druge, a ne da mislimo da smo mi najbolji, pa čak i da jesmo najbolji treba da razumijemo i prihvatimo onoga koji je slabiji od nas.
Tada smo na dobrom putu. Čuda se dešavaju svakodnevno. Bog djeluje na razne načine. Za onoga koji vjeruje i sam život je čudo, a najveće čudo koje se desilo i na kome se Crkva temelji je to da je Hristos vaskrsao iz mrtvih, zato Vaskrs i jeste praznik nad praznicima.
/Glas Laktaša/
