Jutros, umjesto da se mahinalno latim daljinskog upravljača i uključim televizor – što redovno činim – kako bih poslušao „milozvučne“ vijesti o naletima dronova negdje u okolini Moskve, Harkova, Odese ili, pak, o još jednoj noćašnjoj avionskoj raketnoj paljbi na nezaštićenu Gazu ili Teheran, odlučih da skrenem pažnju javnosti na jedan važan, a zaboravljen jubilej: sjećanje na mjesnog sportskog velikana – Fudbalski klub Kozaru.
Naime, sredinom juna davne 1945. godine, u sali Fiskulturnog doma, okupila se grupa muškaraca, tek izašlih iz ratnog vihora, s namjerom da osnuju fudbalski klub. O imenu se dugo raspravljalo, sve dok poznata partizanka Joja Karapetrović nije predložila ime „Kozara“, koje je aklamacijom prihvaćeno i zvanično upisano u istoriju.
Prva zvanična utakmica odigrana je simbolično – 15. avgusta 1945. godine, na dan kapitulacije Japana. Kozara je tada savladala sastav Inžinjerijskog partizanskog bataljona rezultatom 4:0. Dva gola postigao je Pjatnicki, dok su po jedan dodali Fuks i Prčić.
Tadašnji sastav činili su: Vaso Petrović, Pero Radić, Mehmed Ramić, Đulaga Kozarčanin, Vojo Petrović, Krešo Fuks, Smajil Hasanbegović, Berto Sertić, Vlado Pjatnicki, Salih Osmić i Slavko Prčić.
Kozara je tokom decenija rasla i stizala do neslućenih visina. U dva navrata igrala je u Drugoj saveznoj ligi bivše Jugoslavije, a tada je izgrađen i sadašnji stadion. Na njemu su gostovali reprezentativci Austrije, mladi reprezentativci Jugoslavije, kao i velikani poput Partizana, Crvene zvezde i Dinama.
Ratne devedesete su nakratko prekinule takmičenja, ali su ubrzo nastavljena u okviru novoformiranog Kupa Republike Srpske, čiji je prvi osvajač bila upravo Kozara. Klub je kasnije dva puta bio član Premijer lige BiH i jedini je klub koji od osnivanja Prve lige RS nikada nije napustio to takmičenje.
Kroz istoriju, dres Kozare nosila su brojna značajna imena jugoslovenskog fudbala: Kasumović (Dinamo), Marinović (Crvena zvezda), Sredojević, Milovanović i Zakrić (Partizan), Raca i Đurić (Zemun)…
Ništa manje značajna nisu ni imena trenera koji su oblikovali prvotimce Kozare: Velimir Sombolac, Mirko Kokotović, Ilija Miljuš, Mirko Bazić, Ibro Biogradlić…
Gradski stadion u Gradišci bio je od sedamdesetih do devedesetih ispunjen armijom navijača, među kojima su se izdvajali legendarni Hilmija Ćatić i maskota kluba Faruk „Fifi“ Tabaković.
Nažalost, jubilej je ove godine obilježen i tužnim vijestima. Klub su napustila dva legendarna rukovodioca – Nikola Kragulj i najdugovečniji predsjednik Tanasije Gaković, koji je preminuo u 101. godini života.
Očekivao sam da će sadašnje rukovodstvo kluba naći način da svečano obilježi ovu važnu godišnjicu. Nažalost, o tome nije bilo ni riječi u sportskoj javnosti – valjda zbog netom završene sezone u kojoj je Kozara bila na ivici ispadanja iz lige.
Ipak, nada ostaje. Možda upravo ova – iako zaboravljena – jubilejska godina bude podstrek da se klub vrati radu, entuzijazmu i rezultatima koji mu po tradiciji i značaju istinski pripadaju.
