“Zabadanje nosa” u tuđe živote, mnogima je omiljena sportska disciplina, najdraža vrsta razonode, a pojedinima čak i smisao života.
“Zabadanje nosa” u tuđe živote, mnogima je omiljena sportska disciplina, najdraža vrsta razonode, a pojedinima čak i smisao života.
Ovo je jedna izrazito kompleksna društvena pojava, sa mnogo dubljim komplikacijama nego što se to čini na prvi pogled. Pažljivo pročitajte idući pasus.
“Niko ne smije da bude izložen proizvoljnom miješanju u privatni život, porodicu, stan ili prepisku, niti napadima na čast i ugled. Svako ima pravo na zakonsku zaštitu protiv ovakvog miješanja ili napada.”
Pasus iznad predstavlja član 12. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka usvojene 1948. godine.
Šta je poruka ovog pasusa? Jednostavno rečeno, poruka je da “zabadanje nosa” u tuđi život nije samo odraz lošeg vaspitanja i odsustva etike, nego i kršenje ljudskih prava.
Pravo koje se svakodnevno, svakog minuta, svake sekunde krši, a da ljudi nisu toga ni svjesni. Ova navika se mnogima uvukla toliko duboko pod kožu, da se čini nemogućim funkcionisati bez nje. Navika koja je prerasla u potrebu.
ZAČARANI KRUG
Razmišljajući o uzrocima ove pojave, brzo su mi kliknule dvije misli.
Prva pomisao bila je da je to “zabadanje nosa” i tobože dobronamjerno savjetovanje odraz nezadovoljnosti sopstvenim životom. Kako je pokojni Toše Proeski pjevao u jednoj svojoj pjesmi: “Šta to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote?”
Čovjek kao čovjek, satkan je od protivrječnosti, pun unutrašnjih borbi, a čini se da nikada više nije bio pod tolikim pritiskom, nego u današnjem 21. vijeku.
Pritisak uspjeha, novca, ljepote, vječne mladosti, jednostavno ideal savršenosti u svakom trenutku na svim životnim poljima. Ideal koji uvijek ostaje ideal, ono što je nedostižno, a na sceni igra samo njegov privid.
Društvene mreže vinule su visoko u nebesa taj privid, koji je svojim lažnim sjajem opčinio mnoge, a istovremeno učinio ih duboko nesrećnima i nezadovoljnim svojim životima.
Šta se dobija kao proizvod svh tih sastojaka. Dobija se komentarisanje tuđih života, lažno moralisanje, pametovanje, a tobože savjetovanje, jer tako je lakše podnijeti sopstveno nezadovoljstvo. Teško je prihvatiti da se neko usudio da slijedi svoj put, mimo svih prepreka, ono što se mi sami nismo usudili uraditi.
Druga misao bila je, da je to zabadanje nosa u tuđe živote možda svojstveno samoj ljudskoj prirodi. S jedne strane, čini se da čovjeku ogovaranje i analiziranje tuđih života predstavlja svojevrsnu, veoma slatku duševnu hranu. Potrebna je ogromna volja i snaga karaktera kako bi se čovjek oduprio tom porivu, gdje samo rijetki uspiju u tome.
S druge strane, čovjek po prirodi naprosto žudi da nametne drugima svoja uvjerenja i životni pogled kao najbolji i jedino ispravan i onda se iz petnih žila napreže da dokaže kako su svi koji drugačije misle u ogromnoj zabludi koja vodi u propast.
SAMO DA NE PUKNE BRUKA
Nad Balkanom je odavno zavladala klima malograđanštine, koja je sa sobom donijela kao glavnu tezu: “Šta će reći drugi?”
Koliko je samo snova uništeno zbog te četiri riječi. Život je naš, ne živimo ga zbog drugih već zbog nas samih. Ova naizgled banalna rečenica, istina koja ne može biti očiglednija, a ipak su je nadjačale četiri riječi, ŠTA ĆE DRUGI REĆI?
Drugi kao drugi, uvijek imaju spreman set pitanja.
Vjerovatno će se mnogi prepoznati u dole opisanoj situaciji. Nalazite se na velikom porodičnom okupljanju, prisutna je uža i šira rodbina, komšije, prijatelji i tu zabava počinje, omiljena zabava širokih narodnih masa.
Neće proći dugo vremena i kreće “napad”. U ovom slučaju napad na mlađu od strane zrelije osobe.
– Što se ne oženiš/udaš, vrijeme ti je? U tvojim godinama, ja sam već drugo dijete dobio/la.
Osoba suočena pitanjem često će odgovoriti: Tek sam fakultet završio/la, čekam da nađem posao i sredim finansijsku situaciju.
– Na to dolazi spreman novi rafalni napad. Da sam ja tako čekao/la, onda se nikad ne bih ni oženio/udala. Nema tu puno filozofiranja, život brzo prođe.
Da, život zaista brzo prođe, i samo je jedan, i baš zato što je samo jedan, svaki čovjek treba da slijedi svoj put, jer životna staza svakog čovjeka je jedinstvena i neponovljiva.
I tu dolazimo do ključne stvari, životni pogledi ljudi se razlikuju.
POTREBE SU JEDNO, ŽELJE SU DRUGO
Stalno se što nesvjesno što svjesno zaboravlja jedna tako očigledna činjenica. Ta činjenica glasi da svi ljudi imaju iste potrebe, ali ne i iste želje.
Tako jednostavno, tako očigledno, ali mnogima još uvijek neprihvatljivo i nedokučivo.
Potrebe su objektivne i racionalne, a želje su sve suprotno tome. Sam čovjek je u istoj mjeri racionalno koliko i iracionalno biće. Da je čovjek satkan samo od racionalnosti, ovaj svijet bi bio prilično jednostavan. Međutim, čovjekova iracionalnost, koja se posmatrana u cijelni ispoljava kao različitost želja, unosi kompleksnost u funkcionisanje svijeta.
Poslužiću se metaforom iz prirode. Korijenje drveta su čovjekova uvjerenja, njegov pogled na život, iz kojeg proizilaze želje i granaju se, listaju i cvijetaju. Želja je mnogo, bezbroj…
Jasno je da svi ljudi imaju potrebu za hranom, ali iako svi mi trebamo hranu, isto tako ne želimo svi istu vrstu hrane. Neko želi da jede lazanje, neko drugi želi toplu čorbu, dok neko treći želi vegeterijansko jelo i uopšte ne jede meso.
Odluka npr. vašeg komšije Darka da pređe na vegeterijanski režim ishrane, isključivo je stvar njegovog ličnog izbora, njegova privatna stvar koja apsolutno ne ugrožava nikoga drugog i zbog toga ne treba ni da bude predmet ogovaranja u okruženju.
STO LJUDI, STO ĆUDI
Sva ta različitost želja koja proizilazi iz različitih životnih pogleda, sročena je u poslovicu: Sto ljudi, sto ćudi.
Poštovanje tuđih želja, životnih odluka i izbora, osnov je funkcionisanja jednog društva. Sve dok taj izbor ne ugrožava slobodu nekog drugog, potpuno je legitiman.
Žena koja se odlučila na stvaranje velike porodice i rađanje petoro djece, snosi i sve posljedice takve životne odluke. Isto tako kao i žena koja je odlučila da neće rađati djecu. Istovremeno, nijedna od njih ne ugrožava jedna drugu, one samo imaju drugačije želje, drugačije vizije sreće, a svako od nas ima pravo na sopstvenu vizuju sreće.
Otkada postoji čovječanstvo, ljudi su tražili ultimativni recept za životnu sreću. Do dana današnjeg taj recept sa tačnim sastojcima i potrebnim količinama nije pronađen, jer sreća nije predmet, nije opipljiva, sreća je doživljaj, sreća je osjećaj, sreća je stanje.
Možda je put do sreće ipak sve vrijeme bio pred nama, možda je satkan u riječima: ŽIVI I PUSTI DRUGE DA ŽIVE.
Projekat se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina ResilienceInitiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).