Upravo jutros slušam kako je načelnik jedne male opštine u Republici Srpskoj podjelio preko 200 stipendija studentima, a jedini uslov je bio da imaju prosjek ocjena na fakultetu preko 7.
Nekad je taj prosjek bio 8,5 ili 9, a sada je i 7 zlata vrijedna ocijena. U zadnjih godinu dana sam od prijatelja i poznanika koji imaju male privatne firme čuo da svaki deseti prijavljeni radnik za posao zna da otkuca tekst u wordu i pošalje mail.
Radi se ljudima koji imaju između 25 i 30 godina. Da ne govorim o zaposlenim ljudima na aerodromu, gdje je prošle godine zaposleno 20 novih radnika, a od toga svega četiri da govore strani jezik, što je bio jedan od osnovnih uslova prilikom zapošljavanja.
Hoće li neko preuzeti odgovornost što nam djeca uče 10 godina strani jezik i ne nauče ga ili što u eri informaciono – komunikacione revolucije ne znaju otkucati dokument i poslati na mail? Neće! Koliko nam je obrazovanje važno dovoljno govori činjenica da od toliko prosvjetnih radnika, nekih stručnjaka priznatih i u regionu mi uvijek dobijemo ministra ekonomistu, novinara ili neke druge profesije. Zašto!? Zbog čega!? Kakvu poruku šaljemo našoj djeci ovakvom politikom?
Zašto nam prosvjetni radnici imaju najmanje plate? Svi ostali su važniji od njih! Djeca nam do petog razreda svi odlični, a od šestog već nisu. Učiteljice, mnoge, zbog kompleksa roditelja i stalnih pritisaka, često gledaju djeci kroz prste i daju visoke ocjene samo da izbjegnu svađu sa roditeljima. A onda kada dođu u više razrede isti ti roditelji često ne mogu svojim političkim i drugim uticajima da utiču baš na sve nastavnike pa odmah i uspjeh mnoge djece više nije odličan.
Ishod svega toga je da se nešto čudno dešava sa djetetom ili da ne valjaju nastavnici. Znam da će mnogi vaskrsnuti kada još nađu negdje da se i osnovna škola može kupiti. Pa neće više pisati najgori su oni sa fakultetom, a bez srednje škole. Pisaće najgori su oni doktori nauka, a bez osnovne škole.
Hoćemo zdravu naciju, puna su nam usta zdravog odrastanja djece, a sve radimo suprotno i suprotno njihovim interesima. I društvo, a i mi često kao roditelji.
Polako nam to neznanje dolazi glave, jer su po znanje mnogi išli u Široki Brijeg, Brčko i Travnik i sad su direktori, ministri, poslanici. Neće se tu zaustaviti, jer ih niko ne sprečava. I da ne kukamo više. Hajde da malo preuzmemo odgovornost i da svako radi svoj posao. Ne miješajte politiku u škole i obrazovanje. Pustite nastavnike da rade svoj posao. Roditelji, shvatite da je svaka ocjena za đaka. Spremajmo djecu za život, a ne za neradnike i demagoge. Dajte našu talentovanu i darovitu djecu na prve stranice novina, a ne kriminalce i rijaliti zvijezde.
Za urušavanje obrazovanja krivi smo sami, a ne neki ljudi sa strane, jer mi uvijek krivca nađemo u nekim drugim.
