U zaseoku Kašteli, u selu Jablanica, među brdima gradiškog Potkozarja, vrijeme kao da nikada nije sasvim otišlo. Ostalo je u pričama uz kafu, u imenima ljudi kojih više nema i u šumu potoka koji i danas teče istim koritom kao prije skoro jednog vijeka. Upravo tu, sasvim spontano, rodila se ideja da se obnovi stara vodenica iz 1934. godine.
“Sjedili smo, pričali o starim vremenima i nekako je samo došlo”, priča Mirko Bjelovuk.
“Počeli smo da se prisjećamo kako je selo nekada živjelo uz vodenicu i shvatili da bi bilo šteta da sve ostane samo u sjećanjima.”
Od nekadašnje vodenice ostalo je veoma malo. Drvo je odavno popustilo pred vremenom, voda odnijela tragove, a priroda preuzela ono što je čovjek nekada stvarao. Ipak, jedno je preživjelo, vodenički kamen. Srce vodenice. Nijemi svjedok vremena kada je zvuk mlinskog kola značio život.
Najstarija stanovnica Jablanice, 96-godišnja Dušanka Suvajac, sa osmijehom govori o danima kada su vodenice bile dio svakodnevice.
“Bilo ih je mnogo. Nije se moglo bez njih”, prisjeća se Dušanka.
“Znalo se tačno koje domaćinstvo kada melje. Postojao je red. Ljudi su čekali svoj dan, donosili žito, razgovarali, pomagali jedni drugima.”
Dok govori, kao da pred očima ponovo vidi kolone zaprežnih kola i vreće kukuruza i pšenice koje su nekada stizale do potoka.
Sjećanja na vodenice kod Miloša Babića bude pomiješane emocije. Kaže, pedesete godine prošlog vijeka bile su teške i gladne.
“Nije bilo lako obezbijediti žito ni za meljavu ni za preživljavanje”, priča Miloš.
“Ali opet, kad se sjetim vodenice, sjetim se i lijepih stvari. Tu su se okupljali mladi, pričalo se, šalilo, pjevalo. Vodenica nije bila samo mjesto za brašno.”
I upravo ta misao danas okuplja mještane Kaštela. Obnova nije samo pokušaj da se podigne stari objekat. To je pokušaj da se vrati dio života koji je nestao zajedno sa starim običajima.
Mještani su u toj ideji ostali jedinstveni, a podrška je stigla i od Udruženje Potkozarje kroz vrijeme, čiji su članovi već obnovili jednu vodenicu u selu Krajčinovci.
Mihajlo Milivojac kaže da su vodenice mnogo više od građevina.
“One nisu samo mjesta gdje se melje žito. Vodenice okupljaju ljude. Tu su se gradili odnosi, jačalo povjerenje među komšijama i čuvala bliskost koja danas polako nestaje.”
Dok prvi radovi polako počinju, u Jablanici vjeruju da obnavljaju mnogo više od stare vodenice. Obnavljaju uspomene, dio identiteta sela i osjećaj zajedništva koji je nekada bio prirodan kao voda što okreće mlinsko kolo
