U politici Republike Srpske odavno nije vijest kada neko promijeni stranku, pogazi principe ili politički mandat pretvori u sredstvo za ostvarivanje ličnih interesa. Vijest bi, zapravo, bila da neko zbog toga osjeti odgovornost prema biračima. Slučaj Snježane Gvozden pokazuje koliko smo daleko od takvog društva.

Nije nikakva tajna da je politika u Bosni i Hercegovini za mnoge postala najunosniji oblik privatnog biznisa. Razlika je samo u pristupu. Jedni lični interes pokušavaju sakriti iza velikih nacionalnih tema, drugi ga pakuju u priču o opštem dobru, a treći se više i ne trude da bilo šta objašnjavaju.
Snježana Gvozden, čini se, pripada ovoj trećoj kategoriji. Njena politička filozofija mogla bi se svesti na dvije jednostavne metode: učini nenormalno normalnim i računaj na to da će javnost brzo zaboraviti.
Od atinskog polisa do gradiške političke stvarnosti
Da bismo razumjeli koliko smo izokrenuli samu suštinu politike, vrijedi se vratiti njenim korijenima, u antičku Atinu.
Stari Grci razlikovali su polis, političku zajednicu i prostor javnog djelovanja, od oikosa, domaćinstva i privatne sfere. U idealu atinske demokratije, bavljenje javnim poslovima podrazumijevalo je odgovornost prema zajednici, a ne korišćenje zajednice za ostvarivanje privatnih interesa.
Naravno, ni atinska demokratija nije bila savršena. U političkom odlučivanju nisu učestvovali svi stanovnici, već slobodni punoljetni muškarci sa statusom građana. Ipak, ideja da politika treba da služi zajednici ostala je jedno od njenih najvažnijih nasljeđa.
Vremenom je neposrednu demokratiju uglavnom zamijenila predstavnička. Građani danas biraju političke predstavnike koji bi, barem u teoriji, trebalo da zastupaju njihove interese.
U teoriji, to bi trebalo da budu najbolji među nama. U praksi, dobili smo Snježanu Gvozden.
Prva metoda: Učini nenormalno normalnim
Posebno je zanimljivo gledati kako Gvozdenova na javnom servisu Republike Srpske potpuno mirno objašnjava vlastite političke poteze, kao da je riječ o najprirodnijoj stvari na svijetu.
Bez mnogo nelagode govori da joj PDP nešto duguje još od 2016. godine.
Podsjetimo, te godine Gvozdenova je vratila odbornički mandat jer je bila zaposlena u Gradskoj upravi Gradiška, a zadržavanje mandata otvorilo bi pitanje sukoba interesa.
Dakle, postupak koji bi trebalo da predstavlja poštovanje zakonskih ograničenja danas se, deset godina kasnije, predstavlja gotovo kao politička žrtva koju neko treba da joj nadoknadi.
I tu dolazimo do suštine problema.
Od kada je poštovanje zakona postalo usluga političkoj stranci? Od kada je odricanje od funkcije zbog nespojivosti sa drugim poslom postalo dug koji treba naplatiti? I, konačno, kada smo prihvatili da političari funkcije posmatraju kao vlastito nasljedstvo?
Gvozdenova, međutim, ne staje na tome. Na društvenim mrežama objavljuje poruke podrške građana, stvarajući utisak da je njen politički potez naišao na opšte odobravanje.
To neodoljivo podsjeća na domaće rijaliti programe. Oženjen muškarac pred kamerama prevari suprugu, ostavi porodicu i započne vezu sa starletom, a onda se pojave armije komentatora koje ga podržavaju, opravdavaju i proglašavaju hrabrim jer je, eto, odlučio da prati svoje srce.
Nije više važno šta je uradio. Važno je da je pronašao dovoljno ljudi koji će mu reći da je postupio ispravno.
Tako funkcioniše i naša politička scena. Principi postaju teret, izdaja političkog povjerenja predstavlja se kao hrabrost, a lični interes kao pravo na bolju budućnost.
Druga metoda: Računaj na kratko pamćenje
Još je zanimljivije ono što Gvozdenovu voditelj RTRS-a nije pitao.
Nije je pitao šta su ona i njen zet politički ili profesionalno dobili prelaskom u SNSD. Nije otvorio pitanje njenog radnog angažmana prethodnih godina, odnosno navoda da nije redovno dolazila na radna mjesta na kojima je bila zaposlena.
Nije postavio ni pitanje ukupnih primanja koja će ona i doktor Dronjak ostvarivati na novim funkcijama, a koja bi, prema računici koju bi trebalo javno provjeriti, mogla premašiti 12.000 KM mjesečno.
Mogao ju je, recimo, pitati hoće li barem polovinu tog novca izdvojiti za građane Gradiške, na čiju se podršku toliko često poziva.
A kada već govorimo o podršci, nešto više od 700 glasova u Gradišci nije baš rezultat koji bi trebalo predstavljati kao plebiscitarnu podršku političaru koji godinama gradi vlastitu izbornu bazu.
Posebno je zanimljivo njeno tumačenje kompenzacionih mandata. Gvozdenova smatra da bi takvi mandati možda trebalo da pripadaju političkoj stranci, ali da prema važećim pravilima ne pripadaju, te naglašava da nije prekršila zakon.
I upravo je to savršena ilustracija prve metode.
Jer nije svako ponašanje koje zakon dopušta istovremeno politički moralno i odgovorno.
Zakon je minimum koji se mora poštovati. Politički integritet trebalo bi da bude mnogo više od toga.
Ali u našem društvu pitanje političke odgovornosti odavno je potisnuto jednostavnom rečenicom: „Nisam prekršila zakon.“
Kao da je to dovoljno da se završi svaka rasprava.
Krivi smo mi
Ipak, bilo bi nepravedno svu odgovornost svaliti na Snježanu Gvozden. Ona je samo jedan od proizvoda političkog sistema koji smo godinama gradili, tolerisali i nagrađivali.
Zaslužili su je i politički poslušnici u gradiškom SNSD-u, koji su do juče sa Gvozdenovom vodili političke ratove, razmjenjivali optužbe i ubjeđivali birače da je upravo ona dio problema.
Danas, kada je postala njihova stranačka koleginica i potpredsjednica Narodne skupštine Republike Srpske, odjednom više nema problema.
Nema principa, nema pitanja, nema političkog dostojanstva. Ima samo partijska disciplina.
Oni koji su godinama gradili lokalni SNSD sada mogu da posmatraju kako neko ko im je do juče bio politički protivnik preko noći dolazi do jedne od najviših funkcija u Republici Srpskoj.
Zaslužio je ovakav rasplet i Draško Stanivuković, koji je političku priču gradio na borbi protiv upravo ovakvih pojava, a zatim kroz političku „simbiozu“ i širenje stranačkih redova otvorio prostor ljudima čiji su principi očigledno mnogo fleksibilniji od njihovih ambicija.
Zaslužili su ga i oni koji su godinama ćutali na političku trgovinu sve dok se trgovalo u njihovu korist.
A najviše smo ga, izgleda, zaslužili mi.
Mi koji se nekoliko dana ljutimo, komentarišemo po društvenim mrežama, zgražavamo nad političkim preletanjima, a onda sve zaboravimo do narednih izbora.
Mi koji političarima dopuštamo da nas ubijede kako je normalno ono što smo još juče smatrali neprihvatljivim.
I zato Snježani Gvozden možda i nisu potrebne naročito složene političke strategije.
Dovoljne su joj dvije metode: učiniti nenormalno normalnim i sačekati da građani zaborave.
Jer u društvu u kojem političari ne osjećaju obavezu prema biračima, a birači ne traže odgovornost od političara, demokratija se polako pretvara u ono što su stari Grci jasno razlikovali od javnog interesa — privatni posao.
Samo što danas taj privatni posao plaćamo svi.
Možemo ovako pričati u nedogled, ali ruku na srce zaslužili smo ovakve ljude. Zaslužili su i politički poltroni u gradiškom SNSD-u, koji su do juče ratovali sa Gvozdenovom, a sada ih se ništa ne pita, naprotiv dobili su potpredsjeenicu NSRS. Zaslužio je i Draško Stanivuković zbog simbioze, uvlačenja u partiju svega i svačega.












