OD TITA DO ŠMITA. Na nekom božićnom prijemu kod mitropolita dabrobosanskog Nikoloja, Milorad Dodik sreo je Valentina Incka, visokog predstavnika sa kojim nije bio u dobrim odnosima, pa ga je šeretski upitao: „Šta ćeš ti ovdje?“ A Incko je lakonski s visine visokog predstavnika odgovorio: „Ja sam Tito!“
Ovaj detalj me podsjetio na jedan drugi čuveni sudski proces vođen davnih godina na ovim prostorima. Riječ je o poznatom „Bombaškom procesu“, koji je održan 1928. godine, pred Kraljevskim sudbenim stolom u Zagrebu, protiv Josipa Broza Tita i još petoro optuženih za širenje komunističke propagande i neovlašteno držanje oružja. Proces je ostao upamćen po Titovom maestralnom nastupu na sudu, pošto je javno priznao da je član ilegalne Komunističke partije, i izjavi da ne priznaje dotični sud, već samo sud svoje partije. Najvažnija poruka tog sudskog procesa je,način na koji je Tito taj sudski proces vješto iskoristio za svoje političko djelovanje, promociju komunističkih ideja i sebe kao budućeg vođu jednog velikog pokreta. U javnosti BiH do sada je uglavnom pisano o pravnoj strani sudskog procesa protiv Milorada Dodika.
Politički aspekt ovog sudskog procesa mnogo je važniji, jer je on ogolio besprizorni politički sistem vladavine i odnosa u BiH. Ovaj sudski proces vlast RS trebaju iskoristiti da otvoreno politički demaskiraju vladavinu međunarodne zajednice u BiH i da javnosti jasno predstave sve pravno-političke argumente i dokaze o potrebi zatvaranja OHR i odlasku visokog predstavnika iz BiH. Sve to nalaže krajnju ozbiljnost u ovom postupku, a nikako lakrdijaštvo, performanse, histerične igrokaze i nepotrebne javne spektakle, koji nikome ne donose korist, već samo nanose još veću političku štetu.
U ovom kontroverznom sudskom postupku protiv Milorada Dodika javnost, kako domaća tako i strana, igra važnu ulogu. Ali, da bi se na javnost uticalo,ona se mora konstantno i ciljano informisati i edukovati i voditi demokratski dijalog sa društvom.Odbrana MD mora se zasnivati na kršenju demokratskih prava građana jedne suverene države u 21. vijeku u Evropi. Istorija u BiH se ponavlja. Na isti način, na koji je Berlinski kongres 1878. godine dogovorom velikih sila predao BiH na upravljanje Austro-Ugarskoj, kada je ta ista imperija 1908. godine,bez saglasnosti volje naroda anektirala BiH i u njoj uspostavila svoju kolonijalnu vlast i 1995. godine, kada su velike sile zbog svojih geopolitičkih interesa, nametnule Dejtonski mirovni sporazum i svoga namjesnika,u liku visokog predstavnika sa bonskim ovlašćenjima jednog nasljednog monarha.
ODBRANA I PROPAST OHR-a U 30 BURNIH GODINA. Da bi odbrana u tome uspjela ona mora biti pravno besprjekorna, politički ubjedljiva, etički ispravna i medijski efektna. U pitanju je veliki politički ulog, pa stoga i pravno-politički odgovor mora biti savršeno izveden.Ovo je borba Davida i Golijata. Milorad Dodik je u velikom političkom iskušenju, da kod naroda odbrani svoj demokratski legitimitet i potvrdi se kao izabrani politički vođa i nacionalni lider RS i ultimativne i arbitrarne političke moći međunarodne zajednice, podržane tenkovima i avionima NATO-a.
Vlasti RS imaju jedinstvenu priliku da demontiraju neprirodni protektorat u 21. vijeku u jednoj maloj evropskoj zemlji, i to ne smiju propustiti. Njegova sudska i javna odbrana treba da bude vrhunski esej o vladavini prava, pravnoj državi, zakonitosti i političkim principima u demokratskom društvu. To treba biti najbolji filozofsko-politički traktat o legitimnimpolitičkimpravima i slobodama pojedinaca i država u međunarodnom pravu i postupanju međunarodnih medijatora.Poučan primjer iz istorije je kako se na sudu branio bugarski revolucionar i međunarodni koministički lider Georgi Dimitrov (1882-1949) i grupa komunista i revolucionara na čuvenom Lajpciškom sudskom procesu, koji su nacisti vođili protiv njih. Zbog navodne umiješanosti za podmetanje požara i paljenje zgrade njemačkog parlamenta Rajstaga u Berlinu 1933 godine. Cilj suđenja je bilo uklanjanje komunista kao političkih protivnika, nesmetan dolazak nacista na vlast, ukidanje demokratije i zavođenje diktature u Njemačkoj. Dimitrov se na suđenju sam branio, to je radio toliko briljantno, da je na kraju od branjenika gotovo ispao tužilac. Zahvaljujući pozitvnim reakcijama svjetske javnosti i ubjedljivoj odbrani Dimitrov i njegovi drugovi su oslobođeni zbog nedostatka dokaza.
Vlasti RS propustile su priliku da ovaj sudski proces pretvore u politički manifest za odbranu Evrope i njenih civilizacijskih i demokratskih vrijednosti. Senat RS, Akademija nauka RS, Univerzitet, Pravni i Fakultet političkih nauka, istraživački think-tankovi, nezavisne NVO i analitički mediji, po definici, trebali su imati glavnu ulogu u demistifikaciji autoritarne prirode vladavine međunarodne zajednice u BiH. Ali, iz nekog razloga to ne čiine. U ovom trenutku bilo bi važno inicirati formiranje Međunarodnog suda javnosti za odbranu demokratije i suvereniteta u BiH, sličan nekadašnjem Raselovom sudu internacionalnih javnih intelektualaca, koji bi uticao na javnost zemalja Zapadnog svijeta. To je sud koji su 1967. godine osnovali filozofi Bertrand Rasel i Žan-Pol Sartr, kao međunarodni sud za ratne zločine koje su SAD počinile u ratu u Vijetnamu. Jedan od sudija ovog suda bio je i poznati jugoslovenski istoričar i pravnik Vladimir Dedijer. Potrebno je pozvati međunarodnu zapadnu javnost na javno suđenje Visokom predstavniku u BiH, zbog kršenje demokratskih prava građana u suverenoj nezavisnoj državi članici UN.Tako bi neki nepristrasni, pravno neobavezujući sud evropskih intelektualaca, pravnih i drugih stručnjaka, nedvosmisleno osudio Visokog predstavnika u BiH, zbog njegovog samovoljnog i protivpravnog postupanja, izvan dejtonskog mandata u jednoj suverenoj zemlji.
RASELOV SUD ZA OHR-a. RS treba iskoristiti ovo suđenje da se ogoli kolonijalni politički položaj BiH i ukaže na nedostatak vladavine prava i hronični deficit demokratije. Treba upoznati i alarmirati cjelokupnu demokratsku međunarodnu javnost na krivotvorenje demokratije i međunarodnog prisustva u jednoj suverenoj zemlji. Na tom imaginarnom Raselovom sudu protiv OHR-a i visokog predstavnika, kao zastupnike optužnice treba pozvati sve kredibilne međunarodne autoritete, pravnike, advokate, pisce, političke analitičare i javne intelektualce koji godinama govore i pišu o štetnosti dugotrajnog međunarodnog upravljanja BiH, umjesto domaćih izabranih političkih predstavnika. Na taj virtuelni međunarodni sud u odbranu RS, BiH i Dejtonskog mirovnog sporazuma trebalo bi pozvati svjedoke: Dejvida Čendlera, britanskog politikologa međunarodnih odnosa, autora knjige „Bosna: Lažiranje demokratije poslije Dejtona“, Geralda Knausa, nekadašnjeg direktora i analitičara Evropske stabilizacione inicijative (ESI), Marka Preleca, bivšeg direktora Međunarodne krizne grupe, doc. Dr Dražena Pehara, politikologa i nekadašnjeg analitičara OHR-a, žestokog kritičara rada visokog predstavnika, autora kapitalne studije “Zašto Visoki predstavnik s „bonskim“ mandatom nikada nije značio pozitivni pomak za Bosnu i Hercegovinu: četiri refleksije” iz 2014. godine, Davora Franića, politikologa i bivšeg političkog analitičara OHR-a, autora referentne analize “Bonski sustav u Bosni i Hercegovini” (2013), Ivana Vukoju i Milana Sitarskog izčasopisa “Status” iz Mostara, Adnana Ćerimagića, lucidnog političkog analitičara ESI-a iz Berlina, parlamentarce iz pojedinih država Evrope, poslanike Evropskog parlamenta u Strazburu i druge novinare i publiciste. Suština je u tome da treba animirati sve važne i uticajne političke ličnosti, prije svega sa Zapada, da zapadnim i evropskim argumentima svjedoče o anahronom statusu OHR-a u jednoj evropskoj zemlji. Na tom važnom skupu,svoje mjesto obavezno bi morao imati Dr Milan Blagojević, profesor Ustavnog prava na Univerzitetu u Banjaluci, sudija i autor nekoliko knjiga o OHR-u i Visokom predstavniku u BiH, od kojih se izdvaja „Tehnologija ohaerizma” i “Ubiće nas neznanje i pohlepa”, zbirka kolumni iz oblasti prava i politikologije.
Milorad Dodik je politički odgovoran i kriv za mnoge odluke i stanje u RS i BiH. Kad si u politici i na vlasti više od trideset godina, u zemlji kao što je BiH, to je logična posljedica vršenja vlasti. To je prosto gvozdeni zakon politike. Kakva crkva takvi i sveci. Ali, za ono zbog čega mu se sudi pred Sudom BiH nije. BiH je danas politički protektorat međunarodne zajednice ili još manjeg njenog dijela, Kvinte, pet sila zapadnog svijeta. Hiljadu godina poslije Magana carta libertatum u BiH, jedan čovjek pojedinac, u statusu krajnje problematičnog demokratskog izbornog legtmiteta sam donosi i nameće Krivični zakon zemlje, u kome uvodi novo krivično djelo, nepoštovanja sopstvenih samovoljno donijetih odluka. U svakoj pristojnoj demokratskoj zemlji samo donošenje ovakvog zakona bio bi dovoljan razlog za građansku pobunu, neposlušnost i odbijanje prihvatanja i provođenja takvog Zakona. Kao što je poznato, Parlament BiH nije potvrdio navedeni nametnuti Zakon visokog predstavnika u istom obliku, kao što je to bio slučaj u ranijim takvim prilikama, tako da isti nema ni minimun demokratske unutrašnje političke saglasnosti i pravnog osnova. Tako se izabrani demokratski Parlament BiH suspenduje neograničenom voljom neizaabranog stranog namjesnika.
Živimo u „ksenokratiji“ ili vladavini stranaca. Zato je ovdje sve moguće, pa čak i ono što je nezamislivo u bilo kojoj evropskoj zemlji. Ako sud BiH ne bi osudio MD, to bi bilo shvaćeno kao poraz dosadašnje zapadne politike u BiH i oni će sve učiniti da ga osude, jer to je prosto modus operandi političkog djelovanja međunarodne zajednice u BiH. Politički pritisak i velika batina, to su njihova sredstva. Kako stvari stoje, OHR, visoki predstavnik i međunarodna zajednica ostaće u BiH, sa svim svojim dejtonskim i bonskim ovlašćenjima do ulaska zemlje u EU i tu se ne može ništa učiniti. Borba protiv toga, koliko god bila demokratski legitimna i opravdana, nema nikakvih šansi za uspjeh i unaprijed je osuđena na propast.
KURCŠLUS U KSENOKRATIJI. Prema Ustavu RS predsjednik Republike je politička institucija i entitetsko tijelo, on je pravna osoba, nezavisni garant stabilnosti vlasti i izraz njenog političkog jedinstva, koji predstavlja RS prema unutra i vani. MD je istovremeno i stranački lider i funkcioner javne vlasti RS. Načelno, on bi trebao biti politički neutralan i nepristrasan, nezavisan i samostalan u obavljanju svoje dužnosti. Čak i kad se predsjedniku kao političkoj ličnosti sudi za ličnu stvar u privatnom predmetu, to je po definiciji politički čin, jer proizvodi pravne i političke posljedice. Zato opozicija u RS griješi kada previđa ovu prostu političku činjenicu.
Moguće je zamisliti ishod ovog pravno-političkog sudskog procesa. Ako Skupština RS donese odluku da Miloradu Dodiku zabrani pojavljivanje pred sudom BiH, to će u političkoj javnosti biti shvaćeno kao potpuno svođenje demokratskog institucionalnog sistema i svih ustavnih grana vlasti RS na zaštitu jedne političke ličnosti. To će biti okvalifikovano kao kontra mjera i političko podizanje tenzija, potez koji vodi ka konfliku zbog moguće presude. Takva odluka bi predstavljala političku kolektivizaciju i prenos odgovornosti sa pojedinca na cijelu RS i srpski narod, što bi bilo višestruko štetno.To bi bio politički rizik koji nijedan pojedinac u tridesetogodišnjoj istoriji RS nikada nije preduzeo u odbranu svojih političkih prava i odgovornosti. Na taj korak se nisu odlučili politički i vojni predstavnici RS protiv kojih je vođen sudski proces pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, kao ni predsjednik RS Nikola Poplašen i član Predsjedništva BiH iz RS Mirko Šarović, kada su smijenjeni sa funkcija, direktnom odlukom visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH. Svaki takav pokušaj bilo bi opasno kockanje sa RS i srpskim narodom. Sve takve odluke biće sankcionisane kao protivustavno i antidejtonsko djelovanje. S druge strane, odbijanje prihvatanja sudske presude napraviće od osuđenog, izopštenika iz pravnog poretka zemlje.
U intervjuu iz 2021. godine MD je izjavio: „Ja sam rekao da nisam spreman da za RS žrtvujem mir, ali sam lično spreman da se žrtvujem za RS.“ Ako međunarodna zajednica i Sud BiH ostanu na sadašnjem konceptu krivice MD u ovom sudskom procesu, ishod ovog postupka je potpuno predvidiv. MD će izvjesno biti osuđen za nepoštovanje odluka i Zakona koji je nametnuo visoki predstavnik. Osmišljeniji politički nastup odbrane mogao je dovesti do kopernikanskog obrata u sudnici, koji bi tužioca ostavio u sjenci kao instrumenta kolonijalne vlasti, usmjerio fokus procesa na suštinske probleme evropske demokratije, a optuženog pretvorio u junaka, bez obzira na krajnji ishod. Bojim se da će tada MD morati da se politički samožrtvuje, ukoliko neće da izazove rat. Sudski spor predsjednika RS i visokog predstavnika je proksi rat političkih volja, domaćeg izbornog legitimiteta i stranog namjesnika sa bonskim ovlašćenjima u državi pod međunarodnim protektoratom. U toj neravnopravnoj borbi pobjediće onaj ko je politčki jači, ko iza sebe ima veću silu koja ga štiti, a ne onaj na čijoj su strani Ustav, zakon i pravda. To neće biti pravedno, ali će biti nova osvještena politička realnost u BiH. Na to bi Hrsuz Haliličić, lik iz legendarne tv serije „Tale“ rekao: „Znači, najprije Anšlus, pa onda kurcšlus, i na kraju šlus. Pa, i pravo je da ta stara drolja Evropa jednom iskiše svoje zablude.“
Autor je politikolog
