Ujutru, kada krenem na posao, sretnem oko dvadesetak Turaka, građevinskih radnika, koji su došli u Banja Luku da rade. Skoro sam takođe srela i nekoliko tamnoputih ljudi, kojima u mraku nisam prepoznala nacionalnost, niti sa kog kontinenta dolaze, ali ih od tada sretnem često i čini mi se da žive ovdje.
Skoro sam u Hrvatskoj sazala da kod njih sezonski radi prilično veliki broj Meksikanaca, a prije dva dana pročitah i podatak da se u prethodnoj 2021/’22. školskoj godini, iz osnovnih škola u Republici Srpskoj ispisalo 356 đaka. Razlog za to je preseljenje u inostranstvo. Nikada nisam bila protiv toga da nam ljudi dolaze, ali žao mi je što nam naši ljudi sve više i više odlaze.
Migracije nisu neobična pojava. Kretanje je apsolutno prirodna stvar, i razlozi zbog kojih do toga dolazi mogu biti različiti. Početkom devedesetih, sa naših prostora ljudi su migrirali zbog ratnih dešavanja. Danas uglavnom migriraju zbog neimaštine, i nemogućnosti da sebi stvore jedan prosječno, normalan život. U bivšoj Jugoslaviji, ljudi su odlazili na rad u Njemačku, i onda se vraćali da bi napravili jednu, dvije, tri kuće, svaku veću od prethodne. Danas odlaze da se ne vrate, i da se socijalizuju, i prilagode prostoru koji nasele.
Za Jugoslaviju je to bilo dobro. Tamo negdje rade, ovdje sve potroše. Voljeli su svoju zemlju, ali su odlazili da bi dobili još više, a ne da imaju osnovno. Za Republiku Srpsku, ovo sada nije dobro, jer troše uglavnom tamo gde rade, osim kada dođu na odmor, ali to su neka minimalna sredstva. Više nema treće kuće.
Moje mišljenje je da je za današnje odseljenike puno zdravije što žive tamo gdje rade, nego za njihove prethodike, i drago mi je, jer ja ne navijam za državu, nego za čovjeka. Na kraju krajeva, jednu državu, njenu kulturu, niti bilo šta što obilježava nacionalni identitet, ne čine zgrade i grbovi, nego oni koji u njoj žive, u njoj stvaraju i daju joj svojim mentalitetom njoj svojsten duh, a i ovo prethodno spomenuto je stvorio čovjek.
Kako se kod nas konstantno ponavlja priča o tom nacionalnom identitetu, patriotizmu, čuvanju Republike Srpske, prosto ne možeš, da ne postaviš pitanje:“ Zašto ovdje niko ništa ne radi po pitanju očuvanja Republike, time što će poboljšati standard, razviti privredu, industriju, naći rješenje za sprečavnje odliva mozgova, i dati ljudima bolje uslove za život?“
Trideset godina nakon rata, u zemlji u kojoj su se ljudi borili da ostanu u njoj i da bude njihova, imamo pojavu, da se sada djeca tih istih boraca, dobrovoljno odseljavaju i da sa sobom vode svoju djecu, njihove unuke. Namjerno sam pomenula susjednu Hrvatsku, a isto se dešava i u Federaciji BiH. Svi su se tu za nešto borili, i sada svi imaju isti problem.
Komšije su ušle i u Evropsku uniju, ali im na sezonu dolaze, Bosanci, Meksikanci i drugi, jer stanovnici njihove zemlje, imaju mnogo veće plate u Irksoj, Danskoj, Njemačkoj i drugim zemljama Evrope, a i konačno priliku da odu. Sve zemlje bivše Jugoslavije imaju različite resurse, samim tim imaju i potencijal da se razviju. Dakle, imaju loše menadžere. Novac se ulaže u pogrešne stvari. Pogrešne za nas, stanovnike tih država, ne za njih. Prednost se daje tome da se ostane na vlasti, a ne da zaista postignu rezultate dok su na tim funkcijama.
Kada organizuju proteste, kao recimo sada u susjednoj Srbiji, prisiljavaju ljude koje su zaposlili da idu na te iste. Dok većina tih istih zaposlenih ljudi u državnom sektoru, posebno ovom administrativnom, ne radi i ne zna ništa. Dakle, novac za njihove plate je uzaludno potrošen novac. Evo primjera Zavoda za statistiku Republike Srpske. Kada odete na njihov sajt, možete da vidite da za statističke podatke kasne po pola godine, do godinu. Zašto sam ja danas, u šestom mjesecu 2023., čitala o broju rođenih i umrlih u 2021. godini, a podatke za 2022. ne mogu da nađem. Imaju aplikaciju koju šalju svim ustanovama, koje su zadužene za određenu vrstu podataka. Te ustanove im na mjesečnom i godišnjem nivou šalju izvještaje putem te iste aplikacije, koja sama izračunava podatke. A njima vremenski treba da objave podatke kao da po svijetu šalju goluba pismonošu.
Ne kažem da ne rade baš ništa. Pet puta pred kraj i početkom narednog mjeseca dobijete jedan te isti e-mail, koji vas opominje da ne zakasnite sa slanjem podataka. Važno je da oni njih skupe, da nije do drugih, a to što je do njih, to će oni polako. Ima vremena.
Da ne dužim mnogo o njima, navedeni su samo kao mikro primjer, kako se naša država vodi. Nek’ svi vide da mi nešto radimo. Snimajte nas kako smo otvorili put koji smo počeli praviti prije deset godina, pa kako smo presjekli vrpcu za otvaranje nekog festivala, koji smo prethodno ukinuli, pa kako smo se malo rukovali sa drugim državnicima, pa kako smo se lijepo obukli i nešto pametno rekli. Činjenica da nam se djeca slabije rađaju, i da nam ona rođena odlaze, ma koga briga za to. Šta će nam škole, dajte nam kladionica i Meksikanaca i samo naprijed dok nam Ćevap fest ne zamijeni burito.
Kada već uvozimo radnike iz drugih zemalja, a svoje tjeramo, ne bi bilo loše da na mjesto predsjednika, uvezemo jednog Japanca. Možda nas on dovede u red.
