Kao u onim Balaševićevim baladama o ravnici, osmijehu i mirnim ljudima Miro Erak svojim biciklom jezdi gradiškim ulicama.
Šešir, sunčane naočale i vječiti osmijeh su mu znak raspoznavanja, a svi oni koji ga dobro poznaju tvrde da u Gradišci i šire ne postoji čovjek koji sporije od njega vozi biciklo.
Svakog jutra obiđe trgovačke centre, pogleda izloge, obavijesti i umrlice na oglasnim tablama i natenane ispije kafu. Dobar je prijatelj sa svima, a posebno sa novinarima.
“Nema novinara koji nije pisao izvještaje na pisaćoj mašini, a da nije dolazila iz fabrike u Bugojnu u kojoj sam radio. Pravio sam i kopir aparate i ostalu biro tehniku. Bila su to dobra vremena. Mladost, dobre plate i lijepo okruženje“, rekao je Miro, smijehom odajući da je mislio na koleginice.
Drugo radno poluvrijeme proveo je u Gimnaziji u Gradišci, radio je majstorske poslove, bio je i noćni čuvar. Danas je nakrivio šešir i stigne svagdje.
“Dođem kući, a komšinice mi kažu da im treba ovo ili ono. I šta ću, meni žao da se nerviraju, ponovo na biciklo i pravac u grad, trgovački centar ili pijacu. Uvijek sretnem poznate ljude, malo popričamo, razmijenimo informacije i tako prođe jutro. Ja poštujem svoj komšiluk, posebno komšinice“, rekao je uz jutarnju kafu u jednoj bašti Miro Erak.
Supruga, dvoje djece i troje unučadi mu daju inspiraciju za dobro raspoloženje i svakodnevne aktivnosti. Polako troši šezdeset i devetu godinu. Raduje se sedamdesetoj, jer novu deceniju smatra novim životnim izazovom.
