KAD SU CVETALI TIKVANI.
Jedanmlađahni tikvan objavio je na tviteru status o „pravim Banjalučanima“: „Pravi Banjalučani su samo oni koji su rođeni i žive od prvog dana u Banjaluci, a bar jedna generacija iza njih, (odnosno roditelji) također moraju imati te „uslove.“ (smajli) Ovi ostali su svi „fejk“, a takvih je sve više….“ Napisa ovaj buzdovan i osta živ. Suočen sa negativnim raekcijama sugrađana i javnosti ovaj nadobudni zvekan se izvinuo i zaključao svoj profil. Ova notorna glupost ne bi bila vrijedna komentara, da u pitanju nije javni manir koji dolazi iz kolektivnog nesvjesnog.
Gradski domorci ponašaju se kao „viša rasa“, kao da niko nema pravo doći živjeti u neki grad, gdje su oni starosjedioci i domaćini. Urbani rasisti snuju svoje vlažne malograđanske snove da žive sami u svom gradu. Tako naši „urbani Aboridžini“ vjeruju da žive u Banjaluci od početka vremena. Ova tviter žalopojka svodi se na jeftinu laž, kako je Banjaluka nekada bila urbano mjesto, a onda su došli seljaci i poseljačili naš lijepi grad do ne prepoznavanja. U velikim gradovima regiona nazivaju ih: dođoši, brđani, došlje, gorštaci, dikani, đikani, papci, šabani i sličnim pogrdnim imenima. Oni su su Vlaji, Likote, Šperci, Škutori, Morlaci, Bezjaci, Šošoni, boduli, gedže, šljivari i drugi izvangradski ljudski nakot. U Beogradu to su Crnogorci, u Zagrebu Hercegovci, u Novom Sadu, Krajišnici i Ličani, u Mostaru, Bosanci i Dalmoši, u Sarajevu Fočaci i Sandžaklije, u Splitu to su Vlaji sa kopna, u Podgorici to su svi oni sa Šjevera i Rožajci, a u Banjaluci, Glamočani, Drvarčani, Grahovljaci i drugi seljaci.
Vremenom Banjaluka je postala veliki grad u koji dolaze različiti ljudi sa svih strana. U prošlosti kroz istoriju uvijek se išlo iz sela u gradove, iz siromašnih krajeva u bogatije, tako je bilo nekad, tako je danas i tako će biti sutra. Tokom ratova devedesetih godina Banjaluku je zapljusnuo veliki, masovni, brzi talas Srba izbjeglica sa svih strana bivše nam države, od Knina, Slavonije, Banije, i Korduna i drugih mjesta iz Hrvatske, sa Kosova i Metohije i ponajviše iz Sarajeva, Zenice, Tuzle, Mostara, Bihaća i drugih krajeva BiH.
Mnogi današnji gradonačelnici Evrope nisu rođeni u gradovima na čijem su čelu. Gradonačelnik Londona je Pakistanac, gradonačelnik istočnonjemačkog grada Rostoka je Danac, gradonačelnik rumunskog grada Temišvara je Nijemac, gradonačelnik Pirana u Sloveniji je afromaerikanac iz Gane, na čelu grada Zagreba bio je Milan Bandić, dotepanac iz Pogane Vlake kod Gruda iz BiH, gradonačelnik Ljubljane je Zoran Janković, „čefur“, odnosno južnjak, Srbin iz Smedereva. Ima još. Premijer Velike Britanije je indijskog porijekla, gradonačelnik njemačkog grada Hanovera je Turčin, više skandinavskih evroparlamentarki su afričkog porijekla i sa Balkana. Što bi rekla Konstrakta: I šta ćemo sad?!
Polovina dosadašnjih gradonačelnika Banja Luke nisu rođeni u Banjaluci. Živko Babić i Živko Radišić su bili rodom iz Prijedora, Predrag Radić je bio iz Gradiške, Đorđe Umićević je iz Novog Grada, Dragoljub Davidović iz Laktaša. Nebojša Radmanović je rođen u Gradačcu, a porodica vodi porijeklo iz Gradiške, otac Igora Radojičića je došao u Banja Luku iz Crne Gore. Mjesto rođenja ne može biti kriterij individualnog vrednovanja ili ličnog osporavanja.
FEJK BANJALUČANI. Polovina Banjaluke je došla sa sela, u nekom najbližem vremenu. Da se ne lažemo, svaki naš plemić – građanin je u trećem koljenu goli seljak sa dna kace. A danas se prave važni da su mještani od starine, starosjedioci, kao da ti rođenje daje neko pravo prvenstva i posebnu važnost. Jedino priznato prvenstvo među ljudima je ono koje je izraz duha, znanja, talenta i radne sposobnosti. Sve drugo je najobičniji provincijalizam i primitivizam duha koji u krajnjoj konsekvenci vode u mržnju prema drugima. Svaki današnji grad u BiH je statistički skup poslijeratnih bezzavičajnika i stradalnika. Mnogi od njih su ostali bez svojih zavičaja i rodnih gradova. Tamo daleko ostala je zelena trava doma njihovog.
Sarosjediocima Banjaluke za sve loše što se dešava u gradu su krive „one izbjeglice“, raseljena lica, prognanici, ponekad uvredljivo nazivani „pobjeglice“, u svakom slučaju došljaci i drugi slučajni prolaznici kroz grad. Postali su „novi varvari“, kolonizatori i seljaci. Jednom su neke novine s cinizmom svojstvenom lajt fašizmu prebrojavale koliko u institucijama ima savjetnika iz Banjaluke, a koliko iz drugih mjesta Republike Srpske. Potom je jednoj potencijalnoj kandidatkinji za gradonačelnika Banjaluke prebačeno, onako hinjiski kako to hulje obično rade, da nije rođena Banjalučanka. Bez imalo stida i autorefleksije na vrijeme, kada su gradske vlasti temeljno radile na protjerivanju iz grada upravo rođenih Banjalučana.
Kad živiš u Bosni, znao je govoriti mudri hodač na duge staze Zuko Džumhur, čovjek mora imati uvijek dvije spakovane torbe. U njih mora stati sva njegova imovina i uspomene. Branislav Glumac, hrvatski pisac srpskog porijekla, što je bitno samo za ovu priču, u svom kultnom romanu «Zagrepčanka» iz sedamdesetih godina, završava knjigu sljedećim riječima: «daleko dolje spavao je zagreb ( staviti bilo koji drugi grad iz regiona ) i on pomisli kako je to dobra stvar kad imaš rodni grad i kako su tužni svi oni ljudi koji ne žive u svom rodnom gradu.». Pa ipak, «Ima seoba, smrti nema.», kako je davno napisao naš veliki egzilant Miloš Crnjanski.
Uostalom izbjeglice i migranti su bili Isus Hrist, Hajnrih Hajne, Karl Marks, Štefan Cvajg, Albert Ajnštajn, Sigmund Frojd, Valter Benjamin, Bertold Breht, Tomas Man, Vladimir Nabokov, Josif Brodski, Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Danilo Kiš, Mirko Kovač, Borislav Pekić i drugi.
DESANT NA DRVA. Na stvarnosnom narativu o dobrim Banjalučanima i lošim izbjeglicama, stvorena je cijela humoristično-satirična usmena predaja u kojoj su izbjeglice glavni antijunaci i likovi. Vicevi su uvijek o drugima, rijetko o nama. Prvo su bili o lijenim Crnogorcima, škrtim Slovencima, glupim Bosancima, zaostalim Albancima i seksualno indiferentnim Lalama. U ratu smo oštricu oružja riječi okrenuli prema Bošnjacima i Hrvatima, kao što su oni prema Srbima. Kad smo ostali sami, tada se podsmjeh usmjerio na «naše»» sunarodnike. Kolektivne frustracije projektovali smo na srpske izbjeglice: Glamočane, Drvarčane, Srbobrance i druge provincijalce koji su «šljegli» u naše gradove. Tako su nastali vicevi o izbjeglicama. U vicevima izbjeglice su glupi, priprosti, provincijalni, neuki, prljavi, jednom riječju nepoželjni. Rijetko ili nikada dobri, obrazovani, duhoviti, šarmantni i učeni. Naročito su Glamočani na lošem glasu.
Zašto rođeni Banjalučani kada idu u opštinu uvijek sa sobom vodi jednog Glamočaka. Zato što Banjalučanin zna gdje je zgrada opštine, a Glamočak zna sve u opštini. Pita neki lik starog Banjalučanina čime se bavi? Radim kao prevodilac, odgovori lik kao iz topa. Gdje prevodiš, upita ovaj: „Prevodim Glamočane preko semafora!“ Pred dugo najavljivani smak svijeta zakazan za 21. 12. 2012. godine, koji se na svu sreću nije desio, glavna priča u Banjaluci bila je kako ubjediti Glamočane u gradu, da je Glamoč jedino bezbjedno mjesto u svemiru, da se vrate kući, da bi ih se Banjalučani konačno riješili. Sreo Vuk Crvenkapicu u Glamoču i pita je: „Crvenkapice, gdje ti je baka?“ A Crvenkapica odgovara: „Čuj, gdje je, pa u Banjaluci.“ Zašto je Glamočacima zabranjeno da učestvuju u rijaliti šou „Veliki brat“? Zato što kad jednom uđu u kuću ne možeš ih više istjerati. Neki je izbjeglica kupio psa da bude u trendu. Zove se enterijer, što se rimuje sa terijer. Jedan drugi izbjeglica sa sela ušao je u stan u zgradi. Čim je otkrio lift složio je u njega drva za zimu. Kad je jednog dana pošao po drva lift je otišao i odnio drva. Kasnije se žalio komšijama kako mu je nestala drvarnica. Bio je to pravi Desant na drva.
Šta rade rođeni Banjalučani ujutro na balkonu? Gledaju doseljenike iz drugih gradova kako idu na posao! U križaljkama se pojavilo pitanje kako se zove stanovnik Banjaluke sa četiri slova, a odgovor je „zemo“, što je žargonski naziv za novodošle stanovnike grada. Priča se da je neko 2012. godine u Banjaluci proveo neformalnu šaljivu anketu među građanima, sa jednim jedinim pitanjem: «Treba li Drvarčane protjerati iz grada?» Rezultati ankete su sljedeći: «20% ispitanika je odgovorilo da treba», 10% je bilo neopredjeljeno, odnosno ne zna, nisu bili ni za ni protiv, a 70% ispitanika je odgovorilo: «Ma, neka nas!».
URBANI BUŠMANI. U doba globalizacije svijet je postao „globalno selo“ i kosmpolitsko društvo. U toku su nove seobe naroda. Sa novim informacionim tehnologijama svi smo postali istovremeno digitalni domoroci i nomadi globalizovanog svijeta. London, Njujorok i Pariz ovakvim kakvi su danas stvorili su stranci i došljaci. U Berlinu živi 190 nacija. Gradonačelnik Berlina Klaus Voverajt, napisao je knjigu o integraciji stranaca u Njemačku „Hrabrost za integraciju: Za jedan novi suživot“. Frankfurt je postao prvi veliki njemački grad u kojem živi više stranaca nego domicilnog njemačkog stanovništva.A lik s početka ove priče bi da svi postanemo urbani rezervat. Taj poklič za povratak u prvobitni urbani raj samo je pervertirani oblik lokalnog primitivizma o nekakvom „našem gradu“. Dok savremeni gradovi postaju „novi Vaviloni“, neki maštaju o povratku na bosansku kasabu i kasarnski tip zatvorenog grada.
Čudni su putevi ljudski. Predrasude o Drugima postoje svagdje na svijetu. Prije sedam godina pravu senzaciju u Sarajevu izazvala je pozorišna predstava „Došljo – Legenda o Sandžakliji koji se vraća kući“, režisera Admira Crvčanina. Predstava govori o stereotipima i predrasudama onih koji žive u gradu i onih koji u njega dolaze. “Sarajevom kruži urbana legenda da postoji Sandžaklija koji se vratio kući. Ovo je predstava upravo o njemu”, stoji u pozivu za predstavu.
O ovako delikatnim teamam mora se razgovarati civilizovano, sa stanovišta elementarnih demokratskih načela i opšte građanske kulture. Meni je strano svako razmišljanje na toj binarnoj realaciji mi i oni i uopšteno zaključivanje na generalnoj zamišljenoj predstavi o nekoj društvenoj grupi kao što su došljaci u Banjaluku. Na isti način Banjalučani su svi oni veliki ljudi i žene koji su nas zadužili svojim talentom, ljubavlju i dobrotom koji su rodom iz grada na Vrbasu kao što su Ivan Frano Jukić, Petar Kočić, Veselin Masleša, Vahida Maglajlić, Rada Vranješević, Adem Ćejvan, Kolja Mićević, Mustafa Nadarević, Franjo Komarica, Slađana Golić, Zlatan Saračević, Anton Josipović, Zrinko Tutić, Irfan Horozović, Saša Lošić, Hikmet Kušmić, Zlatan Muslimović, Nikola Pejaković i drugi. Kao i oni, koje s pravom smatramo svojima, koji nisu „pravi Banjalučani“, jer nisu rođeni u njoj, kao što su Marjan Beneš, ban Svetislav Tisa Milosavljević, Zlatan Arnautović, Abaz Arslanagić, Zdravko Rađenović, Abid Kovačević, Milenko Jevtić poznatiji kao Čika Jefto i mnogi drugi ovdje nespomenuti.
Ne postoji sertifikat „pravog Banjalučanina“. Za grad otvorenog srca jedina licenca je ljudska dobrota za sve ljude koji u njega dođu. Neshvataju tupani da nije bitno gdje je ko slučajno rođen, nego šta jedni drugima pružamo. To je duh palanke, provincijalizma i malograđanštine. Primitivizam domorodaca nimalo se ne razlikuje od primitivizma došljaka. To su dva lica istog primitivizama. Lakirani građanski primitivizam nasuprot primitivizmu neprilagođenih pridošlih sa strane. Nije bitno odakle je ko došao, sve dok sistem afirmiše pozitivne društvene vrijednosti i najbolje pojedince. Postojeći društveni sistem je kriv što se dobri i napredni pojedinci demotivišu, doku luzeri iz podzemlja postaju cijenjeni ljudi. To je naš problem, a ne gdje je ko rođen.
Kad čovjek sluša ove zvekane, sve što je nekulturno u Banjaluci dolazi od onih što su stigli iz neke vukojebine i duboke provincije. Nerođeni Banjalučani su tako krivi za sve loše u gradu, a nikada zaslužni za ono dobro i pozitivno. Nikad ne govore o umjetnicima, naučnicima, vrsnim hirurzima, arhitektama, profesorima, novinarima i drugim stručnjacima, koji su takođe došli u grad. Oni pamte samo gubitnike, zgubidane i siromahe s kesom u ruci.
U svemu ovome ima nešto dobro. Mještani naselja Borik nedavno su javno prekrečili uvredljivi grafit koji je godinama stajao ispisan na zidu fasade jedne zgrade: „Smrt studentima došljacima!“ To je važno da pokažu svoje humano ljudsko lice ljudi i grada. I da se ne slažu sa stupidnim podjelama ljudi na prave i krive, „stare“ i novopridošle. Dobro nam došli nerođeni Banjalučani!
