Pred svaku žetvu u Republici Srpskoj ponavlja se gotovo isti scenario. Poljoprivrednici s pravom očekuju da će njihov rad biti vrednovan, a država pokušava da balansira između želja proizvođača i surove tržišne realnosti. Tako je i ove godine. Usjevi pšenice izgledaju dobro, prinosi bi mogli biti iznad prosjeka, ali se već unaprijed vodi rasprava o cijeni koja bi ratarima omogućila zaradu.
Problem je što se u javnosti često stvara utisak da je dovoljno odrediti poželjnu otkupnu cijenu i time riješiti sve probleme domaće proizvodnje. Ministar poljoprivrede s razlogom podsjeća da je pšenica berzanska roba. Tržište ne poznaje emocije, niti ga zanimaju troškovi domaćih proizvođača. Cijena se formira na mnogo širem prostoru od granica Republike Srpske.
To, međutim, ne znači da su zahtjevi poljoprivrednika neopravdani. Naprotiv. Ako proizvodnja bez subvencija nije isplativa, onda je legitimno postaviti pitanje koliko je takav sistem dugoročno održiv. Svake godine slušamo iste rasprave o cijeni, a mnogo manje o produktivnosti i kvalitetu proizvodnje.
Upravo tu leži suština problema. Podatak da su prosječni prinosi u protekloj deceniji povećani sa tri na šest tona po hektaru pokazuje da stručni rad, primjena novih sorti i savremena agrotehnika daju rezultate. Još važnije je upozorenje stručnjaka da mnoge sorte imaju potencijal i do jedanaest tona po hektaru. To znači da najveće rezerve nisu na berzi, nego na njivama.
Istovremeno, domaći proizvođači i dalje često insistiraju na količini, dok tržište sve više traži kvalitet. Mlinsko-pekarska industrija ne kupuje samo tone pšenice, već proteine, gluten i druge parametre koji određuju njenu upotrebnu vrijednost. U takvim okolnostima proizvođači koji ulažu u kvalitet mogu ostvariti bolju poziciju od onih koji računaju isključivo na visoku otkupnu cijenu.
Država, odnosni sistem može pomoći kroz podsticaje, stručnu podršku i razvoj domaće sjemenske proizvodnje. Međutim, ni jedna subvencija ne može trajno nadoknaditi nedovoljnu produktivnost ili zanemarivanje tržišnih trendova.
