Dejton je mrtav, živio Dejton! – parafrazom stare evropske izreke, koja je označavala smrt jednog i stupanje na prijesto drugog vladara, može se opisati politička ambivalentnost koja prati 30. godišnjicu potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma za BiH.
U domaćem, često polarizovanom javnom diskursu, o Dejtonskom mirovnom sporazumu istovremeno se govori i najbolje i najgore. Za jedne je on temelj mira i državnosti Bosne i Hercegovine, za druge politička konstrukcija koja blokira razvoj. Ta dvostrukost postala je konstanta političkog života u zemlji.
Dejtonski sporazum kao istorijski i geopolitički projekat
Dejtonski mirovni sporazum nije običan politički dokument. On je istovremeno međunarodni sporazum o miru i svojevrsni društveni ugovor o državi Bosni i Hercegovini. Nastao je kao rezultat ratnih okolnosti i realnog odnosa vojnih snaga tri zaraćene strane, zbog čega njegovo ustavno uređenje BiH nosi i prednosti i slabosti tog kompromisa.
Ustavna struktura BiH oblikovana je kao asimetričan sistem sa više nivoa vlasti, koji kombinuje elemente unitarizma, federalizma i konsocijativne demokratije. Takav model zamišljen je kao mehanizam balansa između tri konstitutivna naroda, sa ciljem očuvanja mira i sprečavanja dominacije jednih nad drugima.
Razgradnja Dejtona, upozoravaju brojni analitičari, značila bi ulazak u pravnu i političku neizvjesnost, sa potencijalno ozbiljnim bezbjednosnim posljedicama.
„Ludačka košulja“ ili zaštitni mehanizam mira?
U proteklih trideset godina, iz različitih političkih centara, Dejtonski ustav BiH često je nazivan „ludačkom košuljom“ koja navodno sputava demokratski razvoj zemlje.
Nesporno je da je riječ o sistemu koji usporava procese odlučivanja i zahtijeva visok stepen saglasnosti. Međutim, istovremeno, taj okvir funkcioniše i kao ustavna brana protiv jednostranih i radikalnih političkih poteza.
Metafora „ludačke košulje“ u javnosti ima negativan prizvuk, ali njena suštinska funkcija jeste – zaštita. U političkom kontekstu, dejtonska konstrukcija države ima ulogu da spriječi kolektivnu autodestrukciju i destabilizaciju zemlje.
Zbog toga su u poslijeratnom periodu instalirani i međunarodni mehanizmi nadzora – poput OHR-a, visokog predstavnika, EUFOR-a i drugih aktera – sa ciljem očuvanja mira i stabilnosti.
Geopolitički rebus: složen, ali funkcionalan sistem
Dejtonska BiH često se opisuje kao komplikovan i teško upravljiv politički sistem. Ipak, i takav sistem pruža institucionalni okvir za mirnu i sigurnu budućnost.
Bosna i Hercegovina nije nastajala po modelu drugih evropskih država. Njena politička istorija, ratno iskustvo i multietnička struktura uslovili su specifično ustavno rješenje. U zemlji postoje tri snažna nacionalna politička bloka, sa različitim interesima i vizijama budućnosti. Upravo zbog toga, mehanizmi podjele vlasti i uzajamne kontrole postali su ključ stabilnosti.
Problem, sve češće se naglašava, nije sam Dejtonski sporazum, već sadržaj i pravac savremenih politika koje ga tumače ili osporavaju. Bez kulture dijaloga, kompromisa i međusobnog povjerenja, ni najprecizniji ustavni okvir ne može dati pune rezultate.
Između statusa quo i reformi
Dejtonski sistem istovremeno ograničava i podstiče. On razdvaja nadležnosti, ali i primorava na saradnju. U tom smislu, njegova unutrašnja logika počiva na principu: akcija – reakcija, stabilnost – nestabilnost, status quo – napredak.
Ključno pitanje za budućnost BiH jeste kako unutar postojećeg ustavnog okvira razviti demokratski institucionalni dijalog, afirmisati odgovornost i jačati političku umjerenost. Bez toga, politički sistem ostaje talac maksimalističkih ciljeva i stalnih kriza.
BiH između realnosti i vizije
Zamisliti Bosnu i Hercegovinu izvan Dejtona nije teško. Mnogo je teže ostvariti stabilniju i funkcionalniju državu sa postojećim društvenim i političkim okolnostima.
Budućnost zemlje ne može biti rezultat nametanja rješenja, već zajedničkog demokratskog dogovora. Izvan nacionalnih mitova i političkih rovova, BiH mora pronaći ravnotežu između očuvanja mira i nužnih reformi.
Tri decenije nakon potpisivanja, Dejtonski mirovni sporazum ostaje istovremeno simbol mira, političkog kompromisa i trajne rasprave o ustavnom uređenju BiH. Njegova sudbina, međutim, zavisi manje od samog teksta sporazuma, a mnogo više od političke zrelosti onih koji njime upravljaju.
