Gradiška – grad koji se gradi. Tako glasi poruka koju gradonačelnik Gradiške Zoran Adžić posljednjih mjeseci šalje kroz serijal objava “Nekada i sada” na društvenim mrežama. Fotografije uglavnom prikazuju novoasfaltirane puteve, rekonstruisane društvene domove i druge infrastrukturne projekte.
Međutim, uz priču o razvoju grada, izostavljen je jedan važan dio istorije Gradiške, sudbina nekadašnjih privrednih giganata koji su hranili hiljade porodica, a danas su devastirani, u stečaju ili potpuno ugašeni.
U većini objava akcenat je stavljen na asfaltirane ulice, lokalne puteve i obnovljene društvene domove. Iako su takvi projekti nesumnjivo važni za svakodnevni život građana, mnogi smatraju da je riječ o poslovima koji predstavljaju redovnu obavezu svake lokalne zajednice, a ne isključivo predizborni uspjeh.
Posebno imajući u vidu da se najveći broj ovakvih radova intenzivira upravo u izbornoj godini.
Obnovljeni društveni domovi svakako imaju svoju svrhu i vrijednost, ali je činjenica da mnogi od njih tokom većeg dijela godine ostaju prazni, dok se intenzivnije koriste tek u vrijeme predizbornih aktivnosti.
S druge strane, u serijalu “Nekada i sada” nema fotografija fabrika koje su decenijama bile okosnica privrede Gradiške. Nema podsjećanja na Farmland, nekadašnjeg proizvođača koji je zapošljavao veliki broj radnika. Ne pominje se ni Levita, Ratarstvo, Top Farm kao ni drvna industrija NOVA DIPO, preduzeća koja su godinama predstavljala sinonim za rad, proizvodnju i sigurnu egzistenciju brojnih porodica. Pa nema ni slike Savskog mosta, koji je urušen, a koji takođe utiče na privrednike u gradu na Savi.
Danas je slika potpuno drugačija. Mnoge od tih firmi završile su u stečaju, njihova imovina je rasprodata, proizvodne hale su prazne ili devastirane, dok su hiljade radnika ostale bez posla. Nestankom tih preduzeća Gradiška nije izgubila samo fabrike, već i značajan dio svoje privredne snage.




Zbog toga se nameće pitanje da li bi serijal “Nekada i sada” bio potpuniji kada bi, osim novih kilometara asfalta i obnovljenih domova, prikazao i ono što je nekada činilo srce grada, fabrike koje su zapošljavale generacije Gradiščana, ali i objasnio kako su one od uspješnih kolektiva postale simbol propale privatizacije, stečajeva i ugašene proizvodnje.
Jer, ako se već govori o tome kako je nekada bilo, a kako je danas, onda se teško može zaobići upravo ono što je najviše obilježilo život građana Gradiške, nestanak privrednih giganata i hiljada radnih mjesta koja su sa njima ugašena.
Ako gradonačelnik gleda razvoj privrede kroz razvoj firme njegove supruge onda se može reći da je postigao ogroman privredni uspjeh.














