Uvijek se iznenadim kada mi se učini da tako malo interesa ima za teme koje se meni čine suštinski važnima. Tema ustavnog bezuslovnog prava djece na zdravstvenu zaštitu iz javnih prihoda, za moj pojam bitnoga, treba da zauzima prvih nekoliko stavki u javno pravnom diskursu.
Naime, nekoliko godina unazad, primijetila sam da se, u Republici Srpskoj, dešavaju situacije da u slučaju neuplaćenih doprinosa, djeca budu vraćana sa pregleda iz javnih zdravstvenih ustanova, tj. da se njihovi pregledi i intervencije, uslovljavaju plaćanjem tih usluga. Kada čujem za to, uvijek pomislim: “a šta da roditelji nisu imali novca tada”.
Prije stupanja na snagu sadašnjeg Zakon o zdravstvenom osiguranju, i ustrojstva zdravstvenog sistema u Integrisanom informacionom zdravstvenom sistemu, nisam primijetila da se ovo dešavalo. Kada sam primijetila, iskreno sam bila iznenađena tim postupanjima, znajući kakve ustavne garancije u pogledu zdravstvene zaštite djece u Republici Srpskoj imaju.
Zašto smatram ovu temu tako bitnom i zašto je meni tako bitna – dva su razloga.
Prvi je jer se krše prava djece, najranjivije kategorije društva, onih koji ne mogu da se zauzmu sama za sebe i zavise u potpunosti od odluka i djelovanja odraslih.
Drugi razlog je jer se takvim postupanjem krši Ustav Republike Srpkse koji članom 37. u sadejstvu sa članovima 48. i 49. Ustava, izričito propisuje da djeca, trudnice i stara lica imaju pravo na zdravstvenu zaštitu iz javnih prihoda direktno na osnovu Ustava, i da im se takva zaštita ne može uslovljavati. Očekivano bi bilo da se svaka osoba uzrujava usljed očiglednog kršenja Ustava, kao najvišeg dokumenta koji nama svima garantuje zaštitu i prava zauzvrat obaveza koje smo mi naspram države preuzeli da ispunjavamo. To je princip društvenog ugovora po kojem živimo, i ako jedna strana prekrši svoj dio obaveze, kako da druga strana u povjerenju svoj dio ugovora ispunjava.
Obrazloženje izvršne vlasti je da je ova ustavna garancija ispoštovana mogućnošću koju daje Zakon o zdravstvenom osiguranju, da se dijete osigurano preko roditelja za kojeg se ne uplaćuju doprinosi, osigura preko drugog roditelja, a ako nema te mogućnosti, da se osigura samo po osnovu godina života, jer i to zakon dozvoljava. Međutim, obrazlažući ovakav svoj stav, izvršna vlast ne spominje šta se dešava u međuvremenu, dok se čeka prebacivanje sa jednog osnova na drugi, šta ako se za jednog roditelja doprinosi ne uplaćuju samo periodično, ne spominje da jedan osnov osiguranja isključuje drugi, pa je upitno da li se dijete koja ima oba zaposlena roditelja na osiguranje može “tek tako” osigurati po osnovu godina života, a da se roditelji “preskoče”.
Pitam se ponekad, da li je svrha ovakvih obrazloženja samo opravdanje pred javnošću, ili su nosioci ovlaštenja za odlučivanje iz predmetne oblasti, zaista ubijeđeni u ispravnost svog postupanja.
Da je neko htio istinski promisliti o svemu, bilo bi mu jasno da se ovaj problem može jednostavno riješiti, omogućavanjem u programu Integrisanog zdravstvenog informacionog sistema da se dijete sa neuplaćenim doprinosima automatski prebaci u kategoriju uplaćenih doprinosa, ili bar neku prelaznu kategoriju, u kojoj bi mu zdravstveni status omogućio pružanje zdravstvene usluge bez odgađanja.
Tako jednostavno, ali time bi se izgubila jedna od “poluga” nad poslodavcima roditelja koji ne uplaćuju doprinose. Ipak, djeca ne smiju biti sredstvo kojim će se ishodovati bilo šta, pa i uplata nečijih doprinosa, niti im se pružanje zdravstvene zaštite smije odlagati i uslovljavati plaćanjem.
Osim Ustava Republike Srpske, koji na besprekoran način štiti djecu, na snazi je i Konvencija o pravima djeteta, pa bi svi u nizu trebali dobro razmisliti kako će postupati i čime se rukovoditi kad budu akteri opisanih situacija.
Autor: Dragana Stanković
